| Author |
 Topic  |
|
ridiculus
Senior Member
1780 Posts
Member since 11/06/2008 |
 Posted - 25/05/2025 : 11:53:59
|
Pišite utiske o Pikvikovcima. Zanima me kakav je prevod, jer originalni tekst sadrži:
1. humor;
2. obilje retoričkih figura i specifičan odabir reči;
3. sleng.
Drugim rečima, pakao za prevesti, i lako je maestralno omanuti. Ono pismo Wellera ćaleta pri kraju knjige je test za sebe.  |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
 |
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
901 Posts
Member since 20/01/2021 |
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
901 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 27/05/2025 : 20:55:45
|
Najjednostavnije bih mogao napisati ovo: jedan od najvećih i najsveobuhvatnijih romana koje sam ikad pročitao u svom životu. No, pošto ja nisam nikakav stručnjak, tek donekle skromno načitan i natmuren tip koji, iako uvijek teži ka – i uživa u - ljubljenju Lijepog i Prozračnog, nikada ne odbija gurnuti nos u mrak, smolu, blato i pakleni oganj, moram se u ovom siromašnom osvrtu (jer ovakva gromada od romana zaslužuje puno, puno više od ovog) koristiti dijalektikom iz Pogovora Tamare Holcapfel koji zaključuje knjigu.
Osvrt ću započeti citatom iz posljednjeg, četvrtog dijela knjige:
„...jer, put do najintimnijeg dijela našeg bića znači dugo putovanje kroz druge ljude i druge svjetove“.
Eto, šta mi to znači? Da li sam se prepoznao u bilo kom dijelu ove sage? Vrlo moguće, jer nije to džabe da sam Izvještaj o slijepima pročitao u jednom cugu (doduše, uz dva puta po dva brufena i sutrašnjom maglom pred očima, kao zombi na poslu). Ako izolujemo treće poglavlje ove knjige i označim ga kao vjerovatno najimpresivnije i najintenzivnije književno djelo koje sam ikad pročitao, od sad ću O junacima i grobovima pisati kao o kompletnom romanu. Šta treba znati; o glavnim likovima, o njihovim sukobima i vezama, o hipernaraciji kao vrhuncu u strukturiranju pripovjedačke mreže, o bezbrojnim metaforama, o značaju Sabata na svjetsku književnost, o ovoj knjizi kao svojevrsnom nastavku na Tunel, ali prije svega – o ugledu koji Ernesto Sabato uživa kao „anti-Borhes“, tj.o tome šta to Argentini i Južnoj Americi znači. To znači da je nasuprot velikom umjetniku koji nikada nije dobio Nobela, a da ga je zaslužio – zaslužio ga je itekako, onome koji je svoju Potragu vodio na svim kontinentima i polovima, onome koji je svoju poetičnu dušu utkao, kroz Maštanja sve do Alepha, tj.tražio i pronašao Boga u nepoznatom podrumu neke tamo vile spremne za rušenje, to stjecište Svevremena i Beskraja, a sve kroz bore na licu, postepeni gubitak vida i u srcima Čovjeka koji ne pripada Nigdje – dr.fizike Ernesto Sabato je narodni heroj Argentine jer je sve svoje genijalnosti usmjerio u svoju domovinu. O njihovom odnosu, tojest prijateljstvu ću drugi put, jer ću se domoći i te knjižurine, kad-tad, kada budem htio zaokružiti ovu impresiju. Zasad:
Priča počinje šturim policijskim izvještajem koji objašnjava značajke tragedije koja se desila jedne noći u gradskom kvartu: Alehandra Olmos je ispalila četiri metka iz pištolja u glavu svom ocu Fernandu i potom se zaključala u svoj dio kuće (vidikovac), polila naftom i zapalila. Nedavno pronađeni dokument pod nazivom "Izvještaj o slijepima" koji je pisao Fernando Vidal Olmos baca novo svjetlo na ovaj tužni događaj.
- Alehandra Olmos je glavni ženski lik priče, 18ogodišnja divlja djevojka sa „demonom u duši“, neukroćena, gladna života, nedostupna i daleka, mirna i tiha, vatrena u krevetu, misteriozna, veličanstvena i svjesna svoje veličine, metafora Argentine, spoj dvaju suprotno orijentisanih porodica (unitarista i federalista), njoj je potreban Martin jer se s Martinom odmara i vjeruje mu;
- Martin del Kastiljo je godinu mlađi od Alehandre – smrtno se zaljubi u nju kada ga ova spasi iz jedne od mnogobrojnih adolescentnih ali ozbiljnih duševnih kriza, nedorastao ljudima i svijetu odraslih, priprost ali željan saznanja, otvoren i plašljiv, spreman da se ubije ako ga Alehandra ostavi, kao i ona – otuđen od svoje porodice, gladan pažnje najbližih i bez najbližih uopšte, tutmez;
- Bruno, jedan od pripovjedača, stariji propali umjetnik, posmatrač neprirodnog spajanja dvaju porodica (Olmosa i Vilara), zaljubljen u Alehandrinu majku Heorhinu, otjelovljenje zdravog razuma, kao suprotnosti ludilu Fernanda Vilara Olmosa, njegov nemezis i antipod, davno položio oružja u svojoj potrazi za smislom;
- Fernando Vilar Olmos, demon lično, od malih nogu okrutno stvorenje koje kopa oči ulovljenim ptičicama i životinjama, anarhist, razbojnik, razvratnik, cinik, ateista i naposljetku i najvažnije – opsjednut idejom da slijepi ljudi kroz svoj tajni Konglomerat upravljaju planetom.
A šta je ovo sve? Ništa naspram ideja koje se izdižu iznad vrlo tragične drame koju pletu pomenuti likovi. Odnos prema Bogu, potraga za istinom, sukob komunizma i anarhije, međuveza metropole koja iz stanja hibernacije implodira sa sjetom njenih stanovnika, smisao života, tanka linija između razuma i ludila. Obzirom na sve pobrojano (a to je tek djelić utiska koji pišem netom nakon završetka ovog štiva), poprilično je jasno da se radi o magnum opusu – pa kako Tamara reče i spoju esejističkog/kritičkog duha u Sabatu sa njegovom poetikom, jer se prosto ne zna koji je aspekt u romanu grandiozniji i koji je pažljivije upotrijebljen; jedan prevazilazi drugi, stalne metafore, alegorijski štih, miješanje vremenskih linija, parabole, paralele, čitava lepeza stilskih figura plus konačna, zaokružena impresija sve zapapreno meni dosad neprevaziđenim pripovjedanjem u trećem poglavlju, kada Fernando gazi kroz blatnjave močvare svog ludila, dok u delirijumu pokušava dotaknuti Božanstvo, pa se budi u sobi u kojoj se zatočio i vodi ljubav sa slijepom ženom, kao da zadaje posljednji udarac svom razumu nekim tupim čekićem, dok se ceri svom iskrivljenom, krvavom liku pred ogledalom. I da, na jedno od vječnih pitanja sam konačno našao odgovor: „Da li budale znaju da su budale?“ – Da, znaju. Ali ta njihova spoznaja nije ekvivalentna našoj spoznaji o recimo, važnoj činjenici kao što je ta da je bosiljak mirisna biljka a uz to i vrlo potentan začin jelima. Ne. Oni svoje ludilo, tj.budalaštinu tek naslućuju i to tamo u trenucima pred sami delirijum, onda kada su stješnjeni uz duvar, kada više nema uzmaka niti zraka za pluća, a ni manevarskog prostora. Tada luđaci priznaju da su možda ludi, a to je – to. Luđaci su svjesni svog ludila, makar to bio i jedan nanogram razuma u kriznim momentima i vrtlozima bezumlja, oni si obznanjuju mogućnost da je imaginarna stvarnost oko njih baš to, izmišljotina njihove izmučene duše, koja neustrašivo tone u bezdan. Tako nam dr.Ernesto pažljivo i precizno objašnjava opet one Tunele (vidi prethodnu stranicu!), ali ovaj put to nisu tuneli optočeni sentimentalnim notama, nego tek puteljci unutar lavirinta koji vodi u dubinu pakla, pećine iz kojih se nazire ognjena voda, bezizlaz i dalek sjaj Spasa na nekom nedostižnom proplanku. Tamara je takođe napomenula i kako se zbog okolnosti u procesu stvaranja ovog romana mogu povući paralele sa Tunelom: jer se Alehandra može prepoznati u Mariji, a Huan Pablo u Fernandu. Ali, o tome ćemo nekada drugi put. Ovaj tekst treba da posluži svima koji se usude istražiti mučne puteve patnje, nemira i ludila.
Jer, Bruno kaže:
„Jedna od najtragičnijih manjkavosti duše, ali i njenih najljepših tananosti je u tome što ona nema snage da postoji jedino u tijelu...“.
Komparativci koji plove ovim forumom sigurno će znati objasniti šta to znači „roman-freska“, jer se taj pojam provlači kroz šture osvrte što na sajtovima za prodaju knjiga mame potencijalne kupce. Ja se nisam upecao na taj fazon, ali je važno precizno znati šta taj termin predstavlja, pogotovo kao forma savremenog romana (u smislu labavog narativnog modaliteta). Što se mene priprostog tiče, Sabatov rad je niska bisera koju je neki zao dječak bekhendom spucao sa kredenca i iste sekunde kada je shvatio kako još ljepše ta bivša biserna ogrlica izgleda tako rasuta po prašnjavom podu, stao zagledati u nju znajući da ne treba da je ponovo sklopi u prvobitni položaj; taj predmet, sada rastočen u nepravilan raspored tamo dole pod nogama izgleda čak moćnije, svakako misterioznije bez da je izgubio svoju vrijednost – jer sladokuscima koji nisu simple users nego advanced, taj skup biserja u prašini i dalje izgleda kao komad nakita, nesavršen čak a ujedno izbrušen, otet od konvencionalnosti, uz to neodoljivo privlačan i lijep u toj mjeri da vječno izaziva onaj traženi frisson.
Možda još da u ovom ispisu (jer ću svakako o ovome romanu htjeti polemisati i dalje) spomenem i paralelu: sporednu priču o povlačenju Legije generala Lavaljea prema Boliviji u naletu federalista, koja ostaje naglašena ne samo kao izdvojeni dio kompletne ove tužne priče o ludim starim porodicama u Buenos Airesu, crnoj magiji, manijakalnoj opsesiji i tragičnoj ljubavi, nego kao sidro izgubljenog broda na pučini, jer se proteže tokom čitavog objašnjenja ove komplikovane situacije i praktično nosi ključ misterije koju je Sabato ostavio čitaocima. Sigurno je ovo jedan od najšokantnijih romana koje sam ikad pročitao i ima svoje mjesto među „najboljim“ koje sam doživio. Toliko zasad.
|
Škafiškafnjak |
Edited by - Salkan on 28/05/2025 06:16:43 |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1780 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 28/05/2025 : 10:45:45
|
quote:
Originally posted by Salkan
Salkan je još uvijek u Buenos Airesu,
Muke po Martinu i Alehandri.
Pikvik ide kao desert nakon Sabata.
Ja sam iz Londona, Bata i Bristola, i grofovija Sari i Kent, i mnogobrojnih usputnih krčmi na jugu Engleske prešao na brda i gore severnog dela te zemlje, Nortambriju i granicu sa Škotskom.
Ukratko, Valter Skot i Rob Roy.
Nekad davno, veliko ime, ali danas ga retko spominju, osim možda u Škotskoj. Odavno planiram da ispitam zašto je to tako, i konačno je došao red da se bavim time.
Otac istorijskog romana. Bilo je pisaca pre njega koji su se bavili takvim temama, i ne sumnjam da neko može da izvuče iz neke mračne rupe prošlosti neku poluzaboravljenu egzotiku, i da tvrdi kako je žanr nastao odatle, ali odbacićemo takve tvrdnje, jer začetnik žanra nije onaj koji je prvi počeo da piše na određeni način, već onaj koga su najviše kopirali. Skot je uticao na Puškina, preko njega na Tolstoja, na Manconija, na Stendala i Viktora Igoa... da ne pričamo o engleskim piscima romansi (Bronte, Hardi, pa čak i Dikens).
Film Rob Roy me je podstakao da pročitam i roman, koji je, bar u početku, prilično drugačiji. Čućete još o ovome. 
|
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
901 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 28/05/2025 : 10:54:00
|
quote:
Originally posted by ridiculus
Pišite utiske o Pikvikovcima. Zanima me kakav je prevod, jer originalni tekst sadrži:
1. humor;
2. obilje retoričkih figura i specifičan odabir reči;
3. sleng.
Drugim rečima, pakao za prevesti, i lako je maestralno omanuti. Ono pismo Wellera ćaleta pri kraju knjige je test za sebe.
1.riječ koja zvoni jače od ostalih jer je neobična, rijetka i vrlo egzotična. "Rijetka" jer se ne koristi: PARDONABLE.
A sama prva scena kad dobiju batine od kočijaša, govori u kakve će se nevolje ta spadala otisnuti.
Doduše, i taj njihov sastanak i mantranje (kao što i sada u Parlamentu galame, odobravaju ili kude, stenju, napinju se i propjevavaju glasnice) had set the tone.
Tek sam na početku, al odmah kontam zašto naglašavaš "težak prevod". Da, ovo je morao biti pakao za prevodioca. Jednostavno zaboravljeni epiteti. A pardonable je tek jedan.
|
Škafiškafnjak |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1780 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 28/05/2025 : 13:23:34
|
1.
quote:
Originally posted by Salkan
Da, ovo je morao biti pakao za prevodioca. Jednostavno zaboravljeni epiteti. A pardonable je tek jedan.
Ne samo zaboravljeni, već ponekad i nepostojeći. Ili bar ja nisam čuo za njih. Kako god, Dikens je ponekad izmišljao reči, i Džojs je tu na njegovom putu. Nekoć je to bila odlika poezije.
Na primer,
"touch-me-not-ishness of her walk"
2.
Što se tiče Valtera Skota, da ne zaboravimo Kupera i Poslednjeg Mohikanca kao očigledan primer uticaja, a u moderno vreme Skot živi kroz romane Bernarda Kornvela (Saxon Stories) ili čak Dijane Gabaldon (nisam je čitao, ali sudeći po seriji Outlander), ili, u najekstremnijem i najdaljem obliku, Džordža Martina. Čak i sukob Starka i Lanistera je nalik na škotsko-engleske borbe, intrige, i netrpeljivosti iz Skotovih romana. |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
zeljko
Advanced Member
Bosnia and Herzegovina
17895 Posts
Member since 02/08/2002 |
|
|
naker
Advanced Member
5366 Posts
Member since 05/06/2020 |
Posted - 29/05/2025 : 21:57:46
|
Stevo Mandić - Update yourself daily
Zbirka crteža-ilustracija i kratkih priča našeg domaćeg autora-umetnika. Priče iz života, iz naše svagdanje borbe. Uglavnom su metaforične prirode gde autor iznosi neka svoja mudra zapažanja i učitavanja uopšteno iz života. Tekstovi su kratki, po par redova-rečenica i knjižica se lako čita, ali često se nađete u situaciji da zastanete i uhvatite sebe kako razmišljate o pročitanom. Kratki tekstovi su propraćeni zanimljivim i dvosmislenim c/b ilustracijama koje mogu da se shvate na dva načina s obzirom sa koje strane posmatrate sličicu. Cenim da će ovi mali crteži naći svoje fanove kod svakog stripofila i ljubitelja grafičkog izraza.
Ništa esencijalno, ali zanimljivo ako volite da uzmete predah od života i razmislite o nekim stvarima. Prigodno za uzeti nekome kao poklon za rođendan |
|
|
|
naker
Advanced Member
5366 Posts
Member since 05/06/2020 |
Posted - 02/06/2025 : 21:16:31
|
Dnevnik 1935-1950 (Čezare Paveze)
Neki pisci pišu dobre romane, a neki još bolje dnevnike. Paveze gromada od čoveka, previše intelektualan za svoje dobro, kada je uzimao predah od pisanja knjiga nije mogao da uzme predah od pisanja, i u dokonim satima je vodio svoj pre svega intiman i lični dnevnik. U njemu je zapisivao svoje misli i učitavanja o delatnosti pisanja, književnosti, o filozofiji, prozi, poeziji, ženama, ljubavi, smislu života, besmislu života, o suicidu... Paveze je uzeo sebi život neposredno nakon objavljivanja njegovog možda i najbolje napisanog romana, otišao je sa ovog sveta kada je bio na vrhuncu...
Iako je ovaj dnevnik pisan za vreme WWII, zanimljivo da se autor skoro pa uopšte nije ni u jednom momentu dotakao političkih dešavanja koja su drmala ceo svet u to vreme. Kao da mu je bilo dosta svega i hteo je da bar ovaj dnevnik bude oaza mira i neuprljan besmislenim ubijanjem i razaranjem tokom WWII. Paveze je izvršio samoubistvo, a ono što je zaista bolno u celoj ovoj priči je da je o tom nemilom činu razmišljao skoro pa petnaest godina.. Fascinantno, ali i nadasve tužno je pokušati razumeti kako neki čovek može da živi, a da mu se kroz misli non stop javlja ta ideja, ta želja, poriv, nazovite to kako hoćete, da oduzme sebi život... Teško je pričati o toj temi, ali iako ovaj dnevnik na kraju nije pomogao Pavezeu, deluje da će možda za neke druge imati terapeutski efekat.. bar se nadam da bi mogao.
Čitajući ove intimne pripovesti i egzistencijalna razmišljanja o životu stiče se utisak da je Paveze bio retko inteligentna osoba, nažalost možda i previše pametna za svoje dobro jer je autor izvršio samoubistvo... Nije lako štivo, ovde se nalaze podjednako mudre, ali i tužne misli o životu, ali ako ništa drugo pružaju uvid u stanje uma jednog napaćenog pisca-umetnika. Paveze je bio gromada od čoveka, a oprostio se od sveta kada je kao umetnik-pisac bio na svom vrhuncu. |
|
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
4903 Posts
Member since 26/12/2009 |
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
901 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 06/06/2025 : 08:05:55
|
Gdje nestade onaj svijet koji obilježiše učtivost i poštovanje?
Ne postoji, naime, ispravniji pristup Dickensovom geniju od polazne tačke koja se nalazi u pisanoj formi na kraju izvještaja o Pickwickovom klubu, tj. od pogovora još jednog velikog umjetnika, Steffana Zweiga, gospodo. Jednostavno se mora progutati ta detaljna analiza, da ne bi prost i duševan, osjetljiv i veliki čovjek u svom neznanju a ujedno i želji za saznanjima propustio zagrliti cjelokupnost životnog djela ovog velikog engleskog umjetnika. Imamo mi, znam ja to – kolika god da sam neznalica – velim ja, imamo mi mnogo nametnutih skrupula kojih se teško rješavamo u nedostatku kvalitetnog slobodnog vremena i svom bezobrazluku i malodušnosti, pa je zato od presudne važnosti pročitati par riječi koje su došle od tako velikog imena, a koje na tako jednostavan i duševan način prosijavaju veličinu i značaj svega što je Dickens ostavio iza sebe. A očito je, da je ono što je ostavio iza sebe VJEČNO; nisu to moderne kuhinje, one pravocrtne hladnih boja sa AI gadgetima na sudoperi, to je klasika. Nije to mali kauč sa kutijom za posteljinu na izvlačenje sa magičnim duplim antibakterijskim dušekom, to je klasični stilski namještaj čije boje stvaraju patinu domu. To nisu auxiliaries koji dopunjavaju svakodnevnicu u koju me tiska neko drugi – to su vrlo intimne sitnice kojima činim dobro svom žiću. Svom žiću. Ja. To je jedna od osobina vječnosti u umjetničkim djelima, gospodo (i dame, jer, vjerujem da se i dame u ovom momentu mogu čistodušno uključiti u tekst), odnosno samo jedan detalj koji im obezbjeđuje besmrtnost – ta dimenzija nepokolebljivog samouvjerenja u svoje postojanje.
Još je važnije na osnovu lijepih Zweigovih zaključaka jasno pozicionirati Dickensa na mapi svjetske umjetnosti, odnosno naći mu sjedalo u toj velikoj Sali doma kulture Vječnosti, gledano iz ovog trenutka u vremenu, baš iz ove pozicije, momenta kada se umjetnost ne stvara da traje vječno, no je nažalost i na veliku sramotu ljudskih bića, umjetnost tek alat malodušnih i jeftinih neoromantičara, što ne samo da nemaju dovoljno zadovoljstva u Bodlerovom „živjeti i umrijeti pred ogledalom“, nego idu i korak dalje u svojoj perverziji, pa se maze i samozadovoljavaju pred tim ogledalom i šalju selfije i reelse u eter. Bitno je prepoznati ono što Zweig već tada vidi: splet životnih okolnosti koje su Dickensa prosto natjerale da ostane u okvirima Ostrva i tako nagomila svoju ekspresiju koncentrišući se isključivo na Englesku, Engleze, englesku tradiciju i folklor – baš tamo gdje su zbog svoje naravi formalnu granicu UK prešli i Byron i Shelley i Wilde; tu je ostao Dickens, da posvjedoči o svome i svojima. Lokalni heroj, rekli bi oni manje spretni u premišljanjima, ali daleko je to od istine, dame i gospodo. Mnogo je tu ljepote i iskrenosti da bi tog velikog čovjeka osuđivali na njegovu avliju i možda strah od preskakanja plota i odlaska u tuđe. Istina je da kada cijenite Dickensa kroz dvojbe o stvarnom smislu njegovog djela, jedina dva tereta koja se mogu i trebaju postaviti na tasove takve vage jesu pitanja da li je on bio kritičar „site“ Engleske ili tek uživalac i hroničar viktorijanskog doba. A do svakog od nas je da u ličnim domenama promudrujemo o tom pitanju koristeći se analizom i njegovih likova (heroja), analizom njegovog volšebnog književnog jezika, te analizom njegove ukupne stilizacije koja je munjevitom brzinom pomela konkurenciju, osvojila srca ostrvljana i zauvijek ga označila kao jednog od najbitnijih književnika svih vremena.
Pitanje gospodina Pickwicka: da li je on taj dio Dickensa koji želi da se otpiri od pukog filosofiranja i postane pravi „osmatrač ljudskih osobina“ – radom na terenu. Pitanje Sama Wellera: da li je Pickwickov vjerni sluga prvi u nizu mudrih, dovitljivih i snalažljivih asistenata ugledne gospode. Pitanje Dodsona & Fogga: da li su to prva imena u beskonačnom nizu poganih i bezdušnih fiškala što im je zanimanje bacati kavgu među obične ljude da bi tako preživjeli i opravdali svoje bijedno postojanje. Pitanje Tonya Wellera: je li ovo prvi pravi kočijaš u literaturi što će nam pojasniti zašto žene vole kočijaše a ne dožive duboku starost sa njima. Sve u svojoj kasti, očigledno, osebujnost reprezentativnih primjeraka različitih društvenih slojeva tog doba – a što će, ruku na srce, izgubiti vrlo malo u današnje doba (možda tek ljepše opisne epitete) – sve da bi hronika „site“ Engleske dobila na intenzitetu. Pickwickova želja je da se proveseli, da obiđe đir sa svoja tri smotana i tupava druga po pokrajini, ne bi li pobliže upoznao ljude. Polazimo, dakle, od namjere jednog bogatog gentlemena da, bez obzira na troškove i trošenje, dodirne običnog čovjeka, daleko od Cityja. Zar to nije dovoljno filantropski?
Uvođenje Sama Wellera u priču donijelo je značajan skok u tiražu ovim hronikama, sa 400 primjeraka na 40.000 i to je vrlo bitan podatak. Dickens je svakako znao da se u okvir mora podvesti originalan predstavnik tog društvenog sloja, jer će i Charles, kako je to i najveći među njegovom vrstom, veliki Lav, između svojih redaka uradio: provlačiti tezu da će siromašni ljudi sačuvati postojanje i smisao vjere.
Kolega ridiculus je prispomenuo da Pickwickovci više liče na neki sitcom, i to je djelimično istina. Doživljaji se nadovezuju, štiklaju u 57 poglavlja, ali za razliku od modernog sitcoma, ove priče nude neizostavljive momente što nadopunjuju scenografiju: kod sitcoma, vjerujem, avanture se zaokružuju u rasponu od formalnog početka do kraja epizode, koliko god to teško mogli uporediti, vrijedi – Pickwickovci su skup povezanih iskustava naših protagonista i zaista svako poglavlje tka nekakvu mrežu doživljaja koje uporni čitalac ne smije, ali i ne može izostaviti, ako želi cijeniti ukupnost ovog djela. Ostavimo po strani činjenicu da je ovo prvo Dickensovo veliko djelo, da ga je napisao sa 23-24 godine, da je do tog momenta bio i novinar i izvještač sa suda i stenograf i ko-zna-šta-još, i da je imao „turobno“ djetinjstvo, da je scene iz Fleeta posvetio svom ocu što je nekad zaglavio u bajbokanu zbog neplaćanja računa itd.itd.itd. Ostavimo i to da smo MORALI čitati Olivera Twista i da ga se sjećamo samo po količini bijede, smradu i pesinluku što su prikazani u tom svjetlu. Ostavimo sve postrance i recimo da je ovo prvi naš dodir sa Dickensom. Dal je moguće da nećemo imati razumijevanja za ovakav volšeban pristup vječno gorućim socijalnim temama? Koliko vas je koji odbijate njegu senzibiliteta prema ovakvoj vrsti humora, pardon, dovitljivostima, koje su originalnim stilom pisanja što prekuca cockney English ponuđene? Draga gospodo, onesvijestit ću se od takvog saznanja ako vas ima. Vi, koji imate razumijevanje i za Dostojevskog, i za Lema, i za Hesea, i za Kamija, pa i za Velikog Bleka – ne možete pojmiti šta je Dickens ostavio iza sebe, odnosno ne želite da znate da je to što je ostavio iza sebe, ostavio nekome? Pih.
‘Many a time the cloud went and came, and many a lesson it taught to Gabriel Grub, who, although his shoulders smarted with pain from the frequent applications of the goblins’ feet thereunto, looked on with an interest that nothing could diminish. He saw that men who worked hard, and earned their scanty bread with lives of labour, were cheerful and happy; and that to the most ignorant, the sweet face of Nature was a never-failing source of cheerfulness and joy. He saw those who had been delicately nurtured, and tenderly brought up, cheerful under privations, and superior to suffering, that would have crushed many of a rougher grain, because they bore within their own bosoms the materials of happiness, contentment, and peace. He saw that women, the tenderest and most fragile of all God’s creatures, were the oftenest superior to sorrow, adversity, and distress; and he saw that it was because they bore, in their own hearts, an inexhaustible well-spring of affection and devotion. Above all, he saw that men like himself, who snarled at the mirth and cheerfulness of others, were the foulest weeds on the fair surface of the earth; and setting all the good of the world against the evil, he came to the conclusion that it was a very decent and respectable sort of world after all. No sooner had he formed it, than the cloud which had closed over the last picture, seemed to settle on his senses, and lull him to repose. One by one, the goblins faded from his sight; and, as the last one disappeared, he sank to sleep.“
A o Krešiću neću ni riječi. On je bio posebna vrsta genijalca. Morate imati ove knjige.
|
Škafiškafnjak |
Edited by - Salkan on 06/06/2025 11:25:18 |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1780 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 06/06/2025 : 10:14:47
|
quote:
Originally posted by Salkan
Bitno je prepoznati ono što Zweig već tada vidi: splet životnih okolnosti koje su Dickensa prosto natjerale da ostane u okvirima Ostrva i tako nagomila svoju ekspresiju koncentrišući se isključivo na Englesku, Engleze, englesku tradiciju i folklor – baš tamo gdje su zbog svoje naravi formalnu granicu UK prešli i Byron i Shelley i Wilde; tu je ostao Dickens, da posvjedoči o svome i svojima.
Ovo je interesantna tema, jer je Dikens sa jedne strane najuniverzalniji od britanskih proznih pisaca, a sa druge najviše engleski. Eto, Cvajg piše o njemu kako piše, Tolstoj (ili to beše Dostojevski?) ga zove "velikim hrišćanskim piscem", Lampeduza drži Pikvikov klub uz krevet, a u Americi je takođe institucija za sebe, računajući uticaj na strip i na Holivud.
Česterton kaže da je gospodin Pikvik fairy, vilenjak, a Italijani u njemu vide sprezzaturu, stav efikasne bezbrižnosti s kojom se čine najteže stvari, i koji se može naći u njihovoj umetnosti od Ariosta do Verdija. Vernov Put oko sveta za 80 dana kao da je iznikao iz Pikvikovog kluba.
Sa druge strane, najveći otpor prema Dikensu je obično dolazio iz Britanije, pa vi vidite.
quote:
Kolega ridiculus je prispomenuo da Pickwickovci više liče na neki sitcom, i to je djelimično istina.
Jesam spomenuo, ali posle pročitane knjige manje sam rad da tako mislim. Doduše, i dalje više liči na sitkom u odnosu na druge Dikensove romane, koji imaju zamršenije zaplete. I sam Dikens kaže u predgovoru za neko izdanje da priča nije povezana karikama interesa kao što bi on tada želeo, gledajući unazad. A opet, istina je da se mnoge teme, motivi, sporedni likovi, i događaji i njihove posledice, provlače kroz desetine poglavlja. |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
Edited by - ridiculus on 06/06/2025 10:19:46 |
|
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
901 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 06/06/2025 : 11:18:48
|
Naravno, teško mi je sve zagrliti i podvući crtu, ta ja sam tek krenuo ispočetka. Ne usudim se čak ni uspostavljati paralele sa ostatkom zaslužne gospode koju pominješ, ali Lava se mora prispomenuti u tim citiranjima, jer nije to radi činjenice koliko ga je Lav cijenio, niti koliko je Lav veliki, nego kao neka referenca ili možda čak vodilja u namjeri da se Dickens pomnije ispita, onako kako zaslužuje - ili barem djelimično, stidljivo.
Evo recimo maloprije pronađoh nešto u Bodlerovoj Kritici romantizma, gdje o geniju kaže sledeće:
"...genij nije ništa do voljom ponovo pronađeno djetinjstvo, gdje odrasli čovjek obezbjeđen muškostima i analitičkim umom sažima sve proživljeno".
Meni je zasad, kažem zasad, najfascinantnije taj sami početak Dickensovog stvaranja, da je sa ovakvim romanom postao poznat i cijenjen. Ono što je došlo kasnije - naravno, moralo je biti uslovljeno životnim okolnostima - ali moralo je biti značajno bolje i upečatljivije. A šta onda to znači, upečatljivije, jel uopšte izvodljivo, kad je na samom startu stvorio Samuela Pickwicka (vilenjaka, kako prenosiš), onakvog likčinu. A još nismo ušli u polje transkripcije cockneya u književni jezik i tako ukusne mahinacije koje su eskalirale u humor. A na kraju krajeva, nije to samo detaljna analiza Dickensovog genija, to je iskreno ispitivanje kako se je moguće dovesti u situaciju da ovakvo štivo proizvede pomiješane emocije, puno zadovoljstava i malo tuge. Taj omjer je ključan.
Uglavnom, moćni su Pickwickovci, na različite načine odašiljaju svoju moć, nakon pauze idemo dalje s Dickensom. |
Škafiškafnjak |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Knjige & co (popis recenzija u prvom postu)
