| Author |
 Topic  |
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15840 Posts
Member since 24/04/2012 |
 Posted - 28/05/2025 : 20:47:57
|
Dakle, dame i gospodo ovdje cu postavljati ubuduce moja videnja koncerata koje pohodim, kako sam to radio i do sada, ali na svom topicu, bas za takvo sto. Za svoj gust i naravno, za sve one koje to interesira.
Pa krenimo...
|
Los cukar na fritulama! |
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15840 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 28/05/2025 : 21:07:54
|
ACID MOTHER TEMPLE
22 svibanj 2025.
Azimut, Šibenik
Eh ti Japanci! Bas su šašavi!
Jbg, da se ocitujem, mislju i izrekom side kicka najpoznatijeg stripovskog lika na svijetu.
A to osobno zaista i mislim. Naime, oduvijek sam bio fasciniran i osupnut atmosferom oko tog naroda sa dalekog istoka. U svakom pogledu. Kulturnom i kulturoloskom, povijesnom, radnom, religijskom...ama bas u svakom pogledu, sto mi se jos vise i produbilo, bolje reci; zacementiralo, nakon nekoliko posjeta tom dalekom otoku na dnu Azije.
Ono sto me opcinjava stalno i iznova kod Japanaca to je njihova dosljednost i doslovnost! Nema im premca u tome. Ono malo vremena sto sam trosio dzonove cipela po njihovom otoku, nije mi ostavilo nikakve sumnje u tu njihovu nepokolebljivost i tvrdokornost. Ali samo u pozitivnom smislu. Bar kroz moje poimanje. I pravo da vam kazem, odavno mi je jasno zasto se Hiroo Onoda, potporucnik carske vojske 'predao' 1974, dvadeset i devet godina poslije svrsetka velikog rata sto mu je donijelo nesumnjivo, jedno od najzanimljivijih mjesta u ljudskoj povijesti.
A takvi su i u rock and rollu. Jednostavno kazano, dosljedni i doslovni!
Nisam pogledao previse japanskih bendova uzivo, ali poslije Guitar Wolfa i neponovljivog im vode, Alfe i Omege, Seijia, koji su me ostavili potpuno u soku, (a o cemu sam vec pisao), nisam ni slutio da nesto moze biti ponovo tako sokovito, barem priblizno tome, dok ispred mene nisu izisli Acid Mother Temple!
U Šibeniku.
I to vam je ljudi moji tesko, pace, nemoguce opisati...
Evo recimo, supruga mi je rekla poslije izlaska iz kluba na sibensku rivu, nakon sto smo zanjemili od ovog nastupa dok nam je u usima zujalo; pa kako ces ti ovo opisati?
Veze nemam, promislio sam. Samo sam joj odgovorio; kako je tebi bilo? Too much, nisam spremna bila na ovo. A slusala ih je. Kako da nije...
Ali da se opet dotaknem te stoput osvjedocene istine, nastupi uzivo su, ako su bar dobri, da ne kazem odlicni ili drugaciji, nekonvencionalni, uvijek drugaciji od nosaca zvuka. A ja jos jednom nadodajem i bolji! Samo sto je ovaj bio, kako da kazem... beyond.
A ovi su japanski space rock samuraji bili zaista neopisivi. Ja ne znam kako da u rijeci pretocim ovaj nastup. Ovu svirku.
Melodije ima. Bar u samim pocetcima pjesama koje izvode, bolje reci; kompozicijama. Ali vec u tili cas, ode to negdje drugdje. Nekamo... predaleko od bazicnog tona, melodije s kojom su poceli. A pitam se, znaju li i oni gdje ce zavrsiti, jednom kad otpocnu neku svoju stvar.
Je li vam dovoljno sto je pri prvom taktu ta njihova glazba grunula kao debela Berta, i sto su ljudi u prvom redu usi zaklopili, odskocili pola metra natrag, i sto je kompletno popunjen Azimuth u slijedecih 5 do 10 minuta ostao bez 30% kapaciteta. A na sto sam i upozorio suprugu prije samog koncerta. Jednostavno je ogroman broj ljudi pobjegao iz prostora jer nisu bili ni spremni na ovaj zvucni zid niti su ga u stanju dugorocno istrpjeti. A pretpostavljam mnogi su i 'zalutai' ocekujuci neki konvencionalni, tradicijski rock.
Malo je kazati, ovo je totalno opozitno, ako se ista zove nekonvecionalni nacin sviranja i isporucivanja tonova, to je onda ovo.
Ovi su Japanci zafrknuli i Michaela Giru i njegove Swanse, sto sam smatrao nemogucim. Ozbiljno vam kazem.
A nije vam dosta ni poslusati njihove albume jer ovako se sto moze dozivjeti samo uzivo. I to ako ste iole istrenirani za takvo sto. U suprotnom, put pod noge i bjezi tko se spasiti moze. Opet sam ozbiljan.
Kawabata Makoto gitarist ne daje 'po banke' za ono sto se smatra vjestinom sviranja gitare. Barem onim uobicajenim tehnikama. On svojim Stratoom publiku, koja to naravno zeli, salje u nepoznate galaksije i neistrazena zvijezđa...(ako prije toga ne dode hitna po njih)
A Higashi Hiroshi je na svom Rolandu, proizvodio vise vibracije nego zvukove koji su ustvari bili moze biti i komunikacija sa tko zna kojim dalekim svjetovima...
To samo on zna.
Uostalom imaju setlistu ali nikad se nisu ravnali po njoj. Idu pa gdje zavrse. A taj je put i dug i tezak, koliko i mukotrpan. Osobno mislim da nikad nisu ponovili ne pjesmu, vec ijedan takt i akord.
Oni, to dvoje, senseia, (a trebate ih i vidjeti kako izgledaju), su stari clanovi. I stari provjereni 'ludaci!.
Ostatak druzine je mladi i sakupljen po tko zna kojim zakutcima galaksija, a mozda i mentalnim ustanovama za posebne glazbenike, s ovog ili nekog drugog svijeta...
Androgeni su. Ma cak nebinarni. Mislio sam da je basist zena, dok nisam shvatio da je musko. A mozda i nije. Bubnjar, pa to je hm, trebalo vidjeti... njegov outfit, tu odecu, koja nije odjeca, spoj tradicionalnog neceg japanskog i gole guzice. I bos...
Ali Boze moj sto sviraju...
I da li se to naziva svirkom...
Bilo kako bilo, i sto god da su proizveli i isporucili, basist je sve iskopao prstima. Bez trzalice. Sat i pol takvog kopanja i drobljenja davno nisam vidio. (A ni cuo jebiga, do sada)
Covjek je nekakav spoj Mike Wattsa, Flee i Maria Lallia iz Brant Bjork tria...
Krizanac svega toga.
A s ovim bubnjarem kojeg sad imaju pa ta svirka je tezak fizicki rad. Imaju li oni beneficirano?
Covjek je izmucio bateriju, koja je uzgred receno, sastavljena tek od osnovnih komponenti sa samo jednim prelazom! Ali on je ucinio da taj siroti set zvuci jace od onog trostrukog Mika Portnoya...
Covjek metronom. A stil sedamdesetih, jednog Bonhama, Moona, Paicea i slicnih. Kao oni udaraci na duge staze iz vremena Woodstocka, koji pod opijatima nisu znali za umor.
Bogami.
Pa sa ovakvim bi bubnjarem i tek osnovan bend u nizim razredima srednje skole zvucao svjetski.
Imaju i drugog gitaristu, koji i pjeva. A to je opet sve posebna prica. Ma jbg. ne moze se to dozivjeti ako niste vidjeli. A i neprepricljivo je.
Jer to sto oni isporucuju i dalje mi je neopisivo. Ne mogu ja to tocno formulirati. Ako ikad budem u svemirskom brodu pri nekim prozorima koji dopustaju neke prizore, u nekoj voznji prema nepoznatim sazvijezdima onda bi to valjda bila definicija ove svirke u Sibeniku.
Valjda.
A kad smo kod toga, cesto zadnje vrijeme sviraju Astronomy Domine, ranih Pink Floyda, ali ako su je u Azimutu i odsvirali, nisam je prepoznao...
Toliko o tome.
I ja koji sam svasta vec koncertno dozivio, mislio bi se bili slijedeci put ponovo isao na Acid Mother Temple.
Pobogu, tesko ih je i doma dugo slusati, a na koncertu ubijaju!
I to vam je ta beskompromisnost i doslijednost Japanaca. To vam je ta prica o potporucniku s pocetka teksta, nekadasnje carske vojske. O samurajima, harakiriju, kamikazama i tako tome...
Srecom ovi 'hendlaju' rock and roll. Ako je ovo rock and roll...
Tko zna...vise ni sam ne znam.
Samo se sjetim onih citatelja mangi u coporima u podzemnoj zeljeznici u koje sam buljio kao tele u sarena vrata. Onih automata gdje god se moze zamjeniti covjek kojim sam se cudio. U zemlji izlazeceg sunca.
A da vam i ne govorim o pravilima ponasanja i komunikaciji s njima. Bilo sasvim obicnoj ili poslovnoj. U mnogim zemljama svijeta sam i bio i radio, ali samo u Japanu je bilo sve po 'schedulu'. U milimetar. U sekundu. Tocno da tocnije nije moglo.
A opet i sjecanje mi se vraca na duboku duhovnost koje mi Europejci nismo ni u natruhama svjesni, i koju sam tamo osjecao cijelim svojim bicem ali nisam znao sto s njom.
Otprilike kao i s ovim koncertom i njegovim opisom... |
Los cukar na fritulama! |
Edited by - ivanl on 29/05/2025 00:00:37 |
 |
|
|
Biroa
New Member
.jpg)
Croatia
228 Posts
Member since 28/12/2020 |
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15840 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 04/06/2025 : 19:30:01
|
STONED JESUS
01. lipanj 2025.
Vintage Industrial Bar, Zagreb
Jos malo kvalitetnog stoner zvuka u hrvatskoj metropoli!
Ali prije osvrta na ovu odlicnu skupinu iz Ukrajine, inace miljenike zagrebacke publike, par rijeci o onima koji su otvorili ovaj koncert, a kako se radilo o cak tri grupe ispao je ovaj koncert, kako to pocesto bude u Vintageu, pravi mali festivalcic.
No s puno varijacija na temu, to jest oscilacija kako u zvuku i izricaju tako i kvaliteti.
Prvi na scenu izlaze Ameri, iz Texasa. Trio posve suludog i kompliciranog naziva; Rickshaw Bille's Burger Patrol, ma sto to tocno njima znacilo. Za razliku od dugog i zamrsenog imena benda, glazba koju isporucuju lisena je svake kompliciranosti, moglo bi se mirne duse napisati i lisena ikakve estetike zvuka. Lisena zapravo umijeca sviranja. Ovaj bend ustvari, niposto ne umire u ljepoti nota koje proizvode, a opet samim tim potpuno su interesantni u svojoj krajnoj jednostavnosti, svetog trojstva rocka; basu-bubnju-gitari. I dok kod prva dva instrumenta nalazimo to jest naziremo i slusamo prilicno konvecionalni nacin sviranja zanra, kod gitare to je skroz drugacije. Naime ovaj momak iz Austina, na svojoj osmozicanoj gitari postize upravo pretjerano koncizan zvuk. U brzim i kratkim pjesmama ne duzim od dvije minute, sve je odsvirano na dvije note. Stim gitare toliko je spusten da je zvuk skoro neupotrebljiv, prepun zacudujucih vibracija proizaslih iz te 'tehnike', koja je jos i dodatnom distorzijom u svojoj minimalnosti, na neki suludi nacin postala bas zanimljiva. To je i bas tako planski namjenjeno.
Nisam do sada slusao ovakav sound.
A momci su bili i prilicno impresionirani. Prvi put u Europi, prvi put u Hrvatskoj, u Zagrebu...
Gitarist koji skoro sve stvari pjeva, (uz pomoc ponekog refrena druge dvojice), poprilicno se osvrtao lijevo desno, po ne bas dobro ispunjenom prostoru. Inace, pjeva u falsetu, pa i to uz ovakvu bucnu glazbu daje jedan cudan okvir. Vidjelo se da mu je trema. Ali svoj su posao u konacnici, uredno obavili. Ono sitno i malo sto sam ih slusao ranije, na albumima, (a imaju ih cak sest), bilo je dobro prezentirano uzivo. Bucno i pomalo prljavo, kao i look te modni izricaj samog benda. Sve u svemu, dobar garazni nastup benda koji se potrudio pred ljudima koji veze nisu imali sto slusaju i sto gledaju.
To se bome nikako ne bi moglo reci za finski bend Polymoon. Ovaj nazovimo ga psihodelicni bend ima tako pretencioznog i homoseksualno agresivnog pjevaca da je to negledljivo. Tip bi guzice dao, (oprostite mi na figurativnom ali i doslovnom izrazu), kad bi slucajno mogao biti rock zvijezda poput Freddie Mercurya ili pak Roba Halforda. Ali od tog nista. Ovako je samo groteska i glazbeno ruglo kojeg bi se posramio svaki seoski festival lakih nota. Ovaj tip koji izgleda kao najgori skart eurovizijskih pretjerivanja uspio je zprepastiti a potom i udaviti svu publiku u Vintageu, koje je pri ovom nastupu bilo vec skoro pri punom kapacitetu prostora. I dok ostatak benda cak i svira slusljivi materijal baziran na psihodeliji i space rocku, ovaj pjevac se trudi iz petnih zila da bude u kompletnom distonalitetu i van svakog notnog jezika. A usput je i iritantan. Krajnje.
Valjda jedan od losijih koncerata, ne u zadnje vrijeme, vec opcenito inace. Narocito s malim odmakom.
Otuda ono spominjanje oscilacije u temi i kvaliteti. Totalno je cudno, kakvom su se logikom vodili organizatori pri spajanju ovih i ovakvih bendova i to ce ostati nepoznanica s vise ikseva.
Uglavnom publika je vec zagrijana i Stoned Jesus pristupaju pozornici s pozdravom Zagrebu i konstatacijom; koji nam je ovo put Zagrebe? Peti? Sesti? Tisuciti...
Igor Sydorenko stari je znalac klupske scene u nasem glavnom gradu, a on je i idejni tvorac te glavna, kako osovina, tako i zamasnjak, Stoned Jesusa. Ustvari, i cijeli mehanizam benda te stalna konstanta, uz razne glazbenike pomagace koji se mijenjaju u grupi imena koje mozete prevesti po svom osobnom nahodenju.
Ja sam ih evo, napokon uhvatio na djelu, na koncertu. Dugo mi je trebalo kad sad pogledam unazad. Ali posve se isplatilo. Dosta smo ih slusali supruga i ja i dugo smo ih i htjeli koncertno dozivjeti. A oni, to jest Igor, vec su u meduvremenu postali kultni u ovom relativno mladom zanru. Zanru i stilu za kojeg ja kazem da je nastao od grungea, tog nezeljenog djeteta u brzopletom braku hard rocka i heavy metala. Ali i nezeljenog djeteta koje je toga itekako bilo svijesno te jako puno ucilo, trudilo se i obrazovalo pa postalo ono sto danas zovemo; stoner!
I to su ustvari Stoned Jesus. Pravi predstavnici zanra koji je tako nonsalantno otet od Amerike i koji je pustio korjenje svugdje po Europi. Uz nedavno gostujuce kod nas, takoder velikane 'stonerizacije', 1000mods i Devil And The Almighty Blues, svakako. (Ima ih dakako jos, ali ovo je sve frisko i u zivom sjecanju)
Potpuna plima koncerata stoner bendova u Hrvatskoj i niko sretniji od mene. (I supruge, naravno)
Stoned Jesus i Igor davno su vec uprilicili slavu i sad u njoj i na njoj, zasluzeno uzivaju. S potpunim pravom jer pjesme poput Thought and Prayers, Bright Like Morning te napose I'm the Mountain su odavno kultne i bitne te su naravno sve odsvirane i te nedjelje u Vintageu.
I sve tri su naprosto fantasticne. Pravi komadi sporovaljajuceg ogromnog kamenja za vasim petama. A bijeg je nemoguc...
Nije problem i ako vas obore te prijedu preko vasih leda. Izlazite iz prostora cvrsci i jaci. I zadovoljniji. Posebna je to masaza i vrijedi je istrpiti u cijelosti. Vrijedi svakog novcica. Garantiram!
Koncert je bio savrsen i sto se tice drugih pjesama, jedino mi je zao sto nisu odsvirali relativno novu obradu Him, Buried Alive by Love, a imaju je na setlisti. No zato smo culi Diane od Husker Du, a koju je otpjevao basist kojem je Igor prepustio mikrofon.
Stoned Jesus su takoder trio, i to vrhunski trio, koji imaju jako dobru pricu i znaju stvarati kvalitetnu glazbu. Nema tu praznog hoda i Igor sve to junacki hendla uz izvrsnu adrenalinom napumpanu ritam sekciju. Sve to dobro poslozeno i izbalansirano daje jednu vrhunski uvjezbanu koncertnu rutinu. Vjesti su i zanimljivi glazbenici koji em vole to sto rade, em vole to prenjeti publici. I u tome stopostotno uspijevaju.
Jedino moram spomenuti nemili incident bacanja case na pozornicu koja se naravno razbila a za koju je okrivilo mog jako dobrog prijatelja koji veze s tim nije imao. Naime on je pio pivo cijelo vrijeme a jedva se i izborio za onu lijepu veliku Grif casu, te mu ne bi ni u ludilu palo napamet takvo sto uciniti. A doletjela je casa od kratkog pica...ona mala, tvrda.
Bilo kako bilo taj netko neopznati je smugnuo kroz publiku a bend je optuzio mog prijatelja. Sad je to vec sve proslost i kasno, no ja tvrdim i stavljam ruku u vatru za svog priku koji se poslije toga jednostavno pokupio van kluba.
Steta.
A tko zna, mogao je to biti i neki pijani Rus, mrzitelj, kako je rekla moja supruga jer je Igor taman trazio poneki prilog za rat u Ukrajini.
Tko zna...
Kazem steta. A ponajvise za mog prijatelja kome je to tesko palo iako izgledom nabildanih misica i frizure nazalost upada u oci. Pa tako i bendu s pozornice koji su svalili sve na njega potpuno nevina u prvom redu...
Stoned Jesus su, unatoc ovom nemilom dogadaju, pravi koncertni highlight i jako mi je drago da sam ih napokon vidio. Gustali smo ih slusati i po povratku u apartman nastavili smo ih pustati koliko su nam zaokupili svu pozornost.
Suvisno je i reci da se slijedeci put ne propustaju! Preporucam svima. Pa i onima van zanra. Do novog susreta i ponovnog hipnotickog refrena; I'm a mouuuuuntaaaainnn... |
Los cukar na fritulama! |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15840 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 08/06/2025 : 03:27:27
|
DIRE STRAITS EXPERIENCE
07.06.2025.
K.D. Vatroslav Lisinski, Zagreb
Ponovni susret u Zagrebu sa Chrisom Whiteom, originalnim clanom velikih Dire Straitsa onomad, priznatim saksofonistom, (a i danas je bome), koji je snimao album On Every Street, sa istinskom legendom; Markom Knoflerom, te s tim velikanom rock and rolla, Alfom i Omegom doticnog benda, obisao ovaj nas globus na gigantskim turnejama Dire Straitsa; Brothers in Arms, (85-86), i spometim albumom obiljezio i zaduzio istoimenu zadnju turneju On Every Street, (1991-1992), a koje su ustvari bile i posljednji otkucaji i impulsi tog za povijest prezasluznog benda.
I to vam je to. Ukratko.
Ako koga i zanima, procitajte moj tekst na onom drugom topicu iz veljace prosle godine.
Osobno sam se tu dao 'malo vise' i bez lazne skromnosti smatram tu 'pricicu' iz hrama glazbe, a to Lisinski zaista jest, jednim od svojih osobnih boljih zgoditaka sto se tice prepricavanja ovih mojih, (bome i nasih, a mislim pod tim svoju obitelj i ekipicu), putesestvija, nekim tamo rock live beznadima...
A nije zgoreg ponovo spomenuti moju bol za propustenim zivotnim, koncertnim highlihtom, Dire Straitsa, Brothers in Arms turneje koja je 85 bas startala iz mog rodnog grada.
Jbg. procitajte taj tekst od prije 16 mjeseci ako vam se da, i ako vas zanima, za neke bitnije detalje....
A za ovo sinoc, (jer tu sam vec u slijedecoj pretoploj, ljetnoj zagrebackoj noci dok ovo tipkam a koja se naslanja na skorasnju zoru i novi dan, i nemam nista vise ili; vele volje, napisati), bas sam znao sto me ceka.
I to, ponovo i docekao.
Naime koncert ovog, ajmo to reci, tribute to, benda s dozvolom Marka osobno, kojemu se ne da vise svirati svoje DS prekrasne stvari, veceras me nije izuo iz cipela kao prvi put. Jer sam vec znao sto ocekivati. I s gustom sam sebi obezbjedio ulaznicu mjesecima prije. Stovise, pogurao i doveo dva krasna svoja prijatelja po prvi put ispred ovog vise nego profesionalnog benda, sa dusom onog zbiljskog stiha osamdesetih, te jednom i drugom omogucio dozivljaj hrvatskog hrama glazbe po prvi put.
Itekako dostatno za ponovni savrseni uzitak.
I tako bijase i sinoc...
Chris White sa Terence Reisom koji nikad ustvari, (kao i ja nazalost), Knoflera nije ni vidio uzivo, a prigrlio je vjerno njegovu prstovnu gitarsku trzajucu tehniku bez trzalice, ponovo su odsvirali koncert za pamcenje.
Pravo u svakom pogledu savrseno nasljede kultne rock grupe.
Nasljede.
A zanimljivo je da uzivo djeluje jos jedna svjetski priznata grupa koja pici DS pjesme, i zove se upravo; Dire Straits Legacy! I tamo je ekipa koja je radila, stvarala, suradivala i svirala po svijetu s Markom.
A gledao sam ih takoder uzivo, i odmah ovdje ponovo tvrdim; 'iskustvo' je jako, jako, ustvari puno bolje od 'ostavstine'...
Iako je i Legacy jak bend.
Ali mozda je i do Lisinskoga...
Kristalan zvuk. Hram glazbe. Dva sata i petnaest, dIRE sTRAITS, (a ovako je izgledala ulaznica, bas s ovakvim slovima odstampanima onomad na njoj, koju pamtim i dan danas a nisam je htio kupiti iz gluposti), kao da su bas oni tu, samo tako postena satnica muziciranja hita na hit...
A ljudi moji to i jesu, bas hitovi!
Te posvemasnja posvecenost i divljenje auditorija naspram ovog benda, dokazuje koliko Straitsi ustvari fale...
Jos uvijek. A i uvijek, hoce. (Ajde Mark poludi malo i sakupi po svijetu razasute stare clanove i upri jednu turneju!)
Iako Lisinski nije bio dupke ispunjen kao zadnji put, sve je bilo savrseno prekrasno i tocka!
18 pjesama u 2 sata i 15 minuta bilo je u Lisinskom kao topla i meka, obozavana kucna dekica kojom se zagrnes na kaucu koji ti je mirna, to jest sigurna luka...
Opet kazem; Lisinski, taj hram glazbe i ovakav pretocan bend, (jer bogami sto ovo nije geometrija u glazbi, ili mozda obrnuto), potkovan i upucan, u njegovim akusticnim dverima i zidovima, daje samo najbolje...
Ako ovaj bend i zna, uopce za lose ili losije? Cisto sumnjam. Kad su ovako na pijedestalu, jer rock carobnjastvo su davno izucili...
Iako je na samom pocetku prve pjesme glas bio duplo nizi i necujniji od ostalih instrumenata, na razglasu, tehnicar je to popravio u hipu na mix pultu. Cak i crush velika cinela koja nije bila dobro pricvrstena pa j pala, vracena je na stalak, vjestinom jedne posade u boxovima Formule 1....
Tako da se vec u trecini prve pjesme, sve rijesilo, postavilo sve sto se tice tehnike i obezbjedilo sve preduvjete za spektkularnu vecer.
I to vam je, dakle, ponovo to. Savrsen koncert onog sto su Straitsi predstavljali a cega vise nema, pa je kako rekoh ovo; upravo to!
Jednostavno.
I sto se mene tice, mogu ponovo doci kad god mogu i zele, kao bend u Zagreb, kad vec ne idu drugdje po lijepoj nasoj, a ja cu ih s ovo dvoje; parom novopecenih entuzijasta koji su posvjedocili koncertu, obavezno popratiti. I nedaj Boze da itko dode u meduvremenu, na cistinu na kraju puta.
Neka ih jos u Lisinskom!
Neka!
Bar jos dvadeset puta... cemu skromnost... zelje su bar besplatne!
;)
|
Los cukar na fritulama! |
Edited by - ivanl on 10/06/2025 17:44:18 |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15840 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 11/06/2025 : 04:39:52
|
JERRY CANTRELL
10 lipnja 2025.
Tvornica Kulture, Zagreb
Ja u stvari tocno znam zasto nisam pravi zaljubljenik u grunge glazbu, taj pokret i taj izricaj.
Nije to samo sto mi se taj zvuk oduvijek cinio kao da je sniman dva metra ispod povrsine mora, pa ima tenziju da zakonom atmosferskog tlaka zeli izbiti na povrsinu, i to cini sporo i otegnuto...
I sto su svi ti pjevaci, manje-vise, bar najpoznatijih predstavnika zanra, jako slicni u svojem razvlacenju i mrmorenju, nesto slicno ekvivalentu juznjackog naglaska tako nalik na zvakanje vrucih krompira...
Nisam se eto, nikad nasao u coporativnoj euforiji, ondasnjih devedesetih za Nirvanom kao najvaznijoj ili bar najpoznatijoj karici tog lanca iz Seattla, uglavnom.
A bio sam 'sretnik' jer sam gledao uzivo taj bend. I to njihov predzadnji koncert ikad, u Ljubljani, veljace devedeset i cetvrte. (A doci cu i do toga i osvrnuti se malo i na taj nastup)
Nisam se nasao potpuno ni u rifovima i rastegnutim melodijama Soundgardena, Stone Temple Pilotsa ili pogotovo predhodnicima zanra, Greenriveru i Temple of the Dogu, iz kojih ce se formirati takoder jedni od najpoznatijih grungera; Pearl Jam.
Nije mi pretjerano odgovarao ni Mudhney za koje kazu da su po prvi put za svoju glazbu upotrijebili rijec; grunge.
A mnogi tu stavljaju i Smashing Pumpkins, koji mi pogotovo uhu ne odgovaraju...
Da ne bude sve u deprimirajucem tonu, odmah priznajem da su mi Pearl Jam veliki a danas jedan i od najvecih bendova ikad ali oni su odmakli od pocetnog grungea i danas su jaki hard rock bend. Mada, opet priznajem, njihov prvjenac Ten, je lijepi i odlicni komadic grungea. Gledam ih redovno uzivo kad mogu i sad sam vec na sestom im koncertu iz svih faza karijere. Od 93 u Padovi kad su bili cupavi nabrijani mladici u kariranim kosuljama kad sam ih prvi put vidio uzivo, do danasnjih dana kad izgledaju kao prava rock and roll gosoda.
A tu su i jako zapostavljeni Screaming Trees u povijesti rocka uopce, sa nikad prezaljenim Mark Laneganom, koje nisam gledao sa starom postavom nikad ali jesam potonjeg gospodina Lanegana i to dvaput. Jednom u razuzdanom elektricnom tornadu od nastupa kad je izvodio pjesme sa Bubbleguma, Phantom Radia i Blues Funerala za koji koncert mogu kazati da mi je jedan od najdrazih i najboljih ikad, a drugi put u ogoljenoj akusticnoj izvedbi samo s gitaristom. Koji je, kad ga danas s odmakom pogledam, takoder bio odlican.
Ovo sam naveo da se vidi da sam pazljivo proucavao taj pravac i da se zna da mi je nesto i kliknulo te sjelo na svoje mjesto.
Ali da se vratim na pocetak teksta, tocno znam sto me je odbijalo.
A to je narkomanija.
I to dop. Heroin. Teska ovisnost. Taj glazbeni pravac trosio je zutog i bijelog devedesetih vise cak nego moj rodni Split u sredini osamdesetih kad je bio goruci problem nekadasnje Juge!
A samim tim i depresija u tekstovima. Ocaj i mizerija. Bezizlaznost. Muka i bol. To me najvise 'ubijalo' i odbijalo. Sjetim se samo kad smo na Hvaru jednom davno pustili Down in the Hole, Alice in Chains, a jedan bivsi narkoman se toliko izdeprimirao i vratio u sjecanje na svoju bivsu posast da smo morali ugasiti glazbu da jedva dode sebi.
I takvog sam stava dosao na koncert Jerrya Cantrella bivseg gitariste, drugog vokala, tekstopisca i producenta Alice in Chains, jos jedne velike grupe predstavnice i predvodnice grunge izricaja.
Ciji je glavni vokal, frontmen, Layle Staley preminuo bas od te najprljavije i najgore droge. Kao i kolega mu Curt Cobain kojeg sam 94e gledao urokanog i izdeprimiranog uzivo kad nije mogao nijednu svoju pjesmu otpjevati pa su mu zdusno pokusavali pomoci Novoselic i Grohl, kao danas 'majke' nasem Bari...
A koji je dvadesetak dana poslije odlucio stati na kraj svemu stavljajuci dvocijevku u usta. I nije bio jedini koji je pucao, rastegao konopac ili vec nesto trece...
Poput Chrisa Cornella...
Kazem, s tim mislima sam otisao na ovaj koncert i vec se pripremio na gadenje, kako su Jerryeve pjesme ovakve i onakve...ali sam se prevario. Da. Bas sam bio u krivom modu. Otisao sam sa predrasudom a dobio odlican rock koncert.
Jer Jerry Cantrell ne da je prezivio, vec naprosto nastavio stvarati. Pokusao je i izvuci svog 'priku' Staleya, ali nije to islo, i on je naprosto nastavio ono sto najbolje zna; stvarati i svirati.
Njegova solo karijera i suradnja s drugima zaista je impresivna i malo je ovdje mjesta da se napise s kim je sve poslije Alice in Chains stvarao. Da nabrojim samo neke; Ozzy Osbourneom, Perl Jamom, Glen Hughesom iz Deep Purple, Metallicom i Robertom Trujillom, Panterom, Deftonesima, The Cultom, Mike Bordinom iz Faith mo More, McKaganom iz Guns and Roses, Danzingom i tako dalje i tako dalje...
Lista je stvarno impresivna...
I meni se doma, dok sam mu slusao solo pjesme cinilo da su to sve neke neobjavljene pjesme Alice in Chains ili bas neke nanovo otkrivene stvari Nirvane. Naprosto je radio sto i uvijek. Gunge.
Iako je imao i neke dodire s malo popa kao u Afterglove ili Siren Song, koji su mi se cinili zgodni. Ili rokerskije pjesme poput I Want Blood, kako mu se i zove recentna turneja i koju redovito svira, pa tako i sinoc u Zagrebu.
I eto ponavljam, Prvo samostalno predstavljanje Jerrya u Zagrebu bilo je bas, moram reci; odlicno. Punokrvni rock bend sa pametno poslozenom setlistom. Red samostalnih pjesama, koje su mahom uzivo bolje nego na abumu, red Alice in Chains uspjesnica, koje je Tvornica zborno otpjevala. Skupa s mojom malenkosti. A zaista je bilo gust cuti, moram priznati i izderati se na refrene; Them Bones, Man in the box, Down in the Hole, Rooster i meni najdrazu; Would ?
I sto sad? Da kazem kako se Jerry nije udarao dopom, pa ostao dobar kantautor, ili je naprosto sve prezivio pa krenuo dalje...
Nebitno.
Ima i dalje taj grunge glas, (uz jos jednog rekao bi rezervnog pjevaca na sceni), ima i dalje taj grunge izricaj, (pa i look), i dalje pjeva deprimirajuce pjesme Alice in Chains ali treba to priznati i dobro to radi.
I mozda mi se pobogu, ipak taj grunge, malo i svida. Ne znam, mozda sam trebao sacekati koji dan da mi se impresija slegne pa da napisem koju rijec, ali naprosto mi se sad o svemu tom pisalo. Dok mi je svjeze, jer bas mi se svidjelo.
I da, bubnjar, drugi gitarist te basist su mu izbrsni i svi pomalo pjevaju. Nekad neko od njih 'da ruke' u refrenu, a pocesto i svi zajedno na mikrofonima, sto bas efektno zvuci. Pa cak i taj drugi, 'rezervni' pjevac.
Jerry je bio bas zadovoljan atmosferom potpuno rasrodane Tvornice koja se vec sad ne moze rashladiti i bili smo potpuno oznojeni svi na parteru kao u 'kaseti' friskih liganja. Jbg. Tvornicu bi bilo dobro izbjeci sve do listopada. Ljeti je u njoj kaos. Ali tako je kako je. Neka nama nastupa.
Sve u svemu, jako zivih i kvalitetnih sat i 40 minuta.
I da. Bila je i predgrupa. VOWWS iz Australije. On i ona. On s gitarom, ona s mixetom. Pjevaju oboje. I bubnjar, prilicno dobar, te klavijaturist, programer koji svira i bas. Malo gotha. Malo plesne glazbe u rasponu od Clan of Xymox do Sisters of Mercy. Malo rocka, malo sintetike. Sve vec videno na desetke puta, ali ok za pola sata za zagrijavanje.
I na kraju moram priznati da mi je bas drago sto sam uhvatio Jerrya Cantrella uzivo. Sto cu? Da misam bio ne bi mi niko to mogao ni prezentirati ni ispricati...
Mozda ne mogu ni ja vama, ali evo, trudim se...
A pokusat cu i dalje.
|
Los cukar na fritulama! |
|
|
| |
Topic |
|
|
|
Recenzije koncerata
