| Author |
 Topic  |
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15843 Posts
Member since 24/04/2012 |
 Posted - 28/05/2025 : 20:47:57
|
Dakle, dame i gospodo ovdje cu postavljati ubuduce moja videnja koncerata koje pohodim, kako sam to radio i do sada, ali na svom topicu, bas za takvo sto. Za svoj gust i naravno, za sve one koje to interesira.
Pa krenimo...
|
Los cukar na fritulama! |
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15843 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 28/05/2025 : 21:07:54
|
ACID MOTHER TEMPLE
22 svibanj 2025.
Azimut, Šibenik
Eh ti Japanci! Bas su šašavi!
Jbg, da se ocitujem, mislju i izrekom side kicka najpoznatijeg stripovskog lika na svijetu.
A to osobno zaista i mislim. Naime, oduvijek sam bio fasciniran i osupnut atmosferom oko tog naroda sa dalekog istoka. U svakom pogledu. Kulturnom i kulturoloskom, povijesnom, radnom, religijskom...ama bas u svakom pogledu, sto mi se jos vise i produbilo, bolje reci; zacementiralo, nakon nekoliko posjeta tom dalekom otoku na dnu Azije.
Ono sto me opcinjava stalno i iznova kod Japanaca to je njihova dosljednost i doslovnost! Nema im premca u tome. Ono malo vremena sto sam trosio dzonove cipela po njihovom otoku, nije mi ostavilo nikakve sumnje u tu njihovu nepokolebljivost i tvrdokornost. Ali samo u pozitivnom smislu. Bar kroz moje poimanje. I pravo da vam kazem, odavno mi je jasno zasto se Hiroo Onoda, potporucnik carske vojske 'predao' 1974, dvadeset i devet godina poslije svrsetka velikog rata sto mu je donijelo nesumnjivo, jedno od najzanimljivijih mjesta u ljudskoj povijesti.
A takvi su i u rock and rollu. Jednostavno kazano, dosljedni i doslovni!
Nisam pogledao previse japanskih bendova uzivo, ali poslije Guitar Wolfa i neponovljivog im vode, Alfe i Omege, Seijia, koji su me ostavili potpuno u soku, (a o cemu sam vec pisao), nisam ni slutio da nesto moze biti ponovo tako sokovito, barem priblizno tome, dok ispred mene nisu izisli Acid Mother Temple!
U Šibeniku.
I to vam je ljudi moji tesko, pace, nemoguce opisati...
Evo recimo, supruga mi je rekla poslije izlaska iz kluba na sibensku rivu, nakon sto smo zanjemili od ovog nastupa dok nam je u usima zujalo; pa kako ces ti ovo opisati?
Veze nemam, promislio sam. Samo sam joj odgovorio; kako je tebi bilo? Too much, nisam spremna bila na ovo. A slusala ih je. Kako da nije...
Ali da se opet dotaknem te stoput osvjedocene istine, nastupi uzivo su, ako su bar dobri, da ne kazem odlicni ili drugaciji, nekonvencionalni, uvijek drugaciji od nosaca zvuka. A ja jos jednom nadodajem i bolji! Samo sto je ovaj bio, kako da kazem... beyond.
A ovi su japanski space rock samuraji bili zaista neopisivi. Ja ne znam kako da u rijeci pretocim ovaj nastup. Ovu svirku.
Melodije ima. Bar u samim pocetcima pjesama koje izvode, bolje reci; kompozicijama. Ali vec u tili cas, ode to negdje drugdje. Nekamo... predaleko od bazicnog tona, melodije s kojom su poceli. A pitam se, znaju li i oni gdje ce zavrsiti, jednom kad otpocnu neku svoju stvar.
Je li vam dovoljno sto je pri prvom taktu ta njihova glazba grunula kao debela Berta, i sto su ljudi u prvom redu usi zaklopili, odskocili pola metra natrag, i sto je kompletno popunjen Azimuth u slijedecih 5 do 10 minuta ostao bez 30% kapaciteta. A na sto sam i upozorio suprugu prije samog koncerta. Jednostavno je ogroman broj ljudi pobjegao iz prostora jer nisu bili ni spremni na ovaj zvucni zid niti su ga u stanju dugorocno istrpjeti. A pretpostavljam mnogi su i 'zalutai' ocekujuci neki konvencionalni, tradicijski rock.
Malo je kazati, ovo je totalno opozitno, ako se ista zove nekonvecionalni nacin sviranja i isporucivanja tonova, to je onda ovo.
Ovi su Japanci zafrknuli i Michaela Giru i njegove Swanse, sto sam smatrao nemogucim. Ozbiljno vam kazem.
A nije vam dosta ni poslusati njihove albume jer ovako se sto moze dozivjeti samo uzivo. I to ako ste iole istrenirani za takvo sto. U suprotnom, put pod noge i bjezi tko se spasiti moze. Opet sam ozbiljan.
Kawabata Makoto gitarist ne daje 'po banke' za ono sto se smatra vjestinom sviranja gitare. Barem onim uobicajenim tehnikama. On svojim Stratoom publiku, koja to naravno zeli, salje u nepoznate galaksije i neistrazena zvijezđa...(ako prije toga ne dode hitna po njih)
A Higashi Hiroshi je na svom Rolandu, proizvodio vise vibracije nego zvukove koji su ustvari bili moze biti i komunikacija sa tko zna kojim dalekim svjetovima...
To samo on zna.
Uostalom imaju setlistu ali nikad se nisu ravnali po njoj. Idu pa gdje zavrse. A taj je put i dug i tezak, koliko i mukotrpan. Osobno mislim da nikad nisu ponovili ne pjesmu, vec ijedan takt i akord.
Oni, to dvoje, senseia, (a trebate ih i vidjeti kako izgledaju), su stari clanovi. I stari provjereni 'ludaci!.
Ostatak druzine je mladi i sakupljen po tko zna kojim zakutcima galaksija, a mozda i mentalnim ustanovama za posebne glazbenike, s ovog ili nekog drugog svijeta...
Androgeni su. Ma cak nebinarni. Mislio sam da je basist zena, dok nisam shvatio da je musko. A mozda i nije. Bubnjar, pa to je hm, trebalo vidjeti... njegov outfit, tu odecu, koja nije odjeca, spoj tradicionalnog neceg japanskog i gole guzice. I bos...
Ali Boze moj sto sviraju...
I da li se to naziva svirkom...
Bilo kako bilo, i sto god da su proizveli i isporucili, basist je sve iskopao prstima. Bez trzalice. Sat i pol takvog kopanja i drobljenja davno nisam vidio. (A ni cuo jebiga, do sada)
Covjek je nekakav spoj Mike Wattsa, Flee i Maria Lallia iz Brant Bjork tria...
Krizanac svega toga.
A s ovim bubnjarem kojeg sad imaju pa ta svirka je tezak fizicki rad. Imaju li oni beneficirano?
Covjek je izmucio bateriju, koja je uzgred receno, sastavljena tek od osnovnih komponenti sa samo jednim prelazom! Ali on je ucinio da taj siroti set zvuci jace od onog trostrukog Mika Portnoya...
Covjek metronom. A stil sedamdesetih, jednog Bonhama, Moona, Paicea i slicnih. Kao oni udaraci na duge staze iz vremena Woodstocka, koji pod opijatima nisu znali za umor.
Bogami.
Pa sa ovakvim bi bubnjarem i tek osnovan bend u nizim razredima srednje skole zvucao svjetski.
Imaju i drugog gitaristu, koji i pjeva. A to je opet sve posebna prica. Ma jbg. ne moze se to dozivjeti ako niste vidjeli. A i neprepricljivo je.
Jer to sto oni isporucuju i dalje mi je neopisivo. Ne mogu ja to tocno formulirati. Ako ikad budem u svemirskom brodu pri nekim prozorima koji dopustaju neke prizore, u nekoj voznji prema nepoznatim sazvijezdima onda bi to valjda bila definicija ove svirke u Sibeniku.
Valjda.
A kad smo kod toga, cesto zadnje vrijeme sviraju Astronomy Domine, ranih Pink Floyda, ali ako su je u Azimutu i odsvirali, nisam je prepoznao...
Toliko o tome.
I ja koji sam svasta vec koncertno dozivio, mislio bi se bili slijedeci put ponovo isao na Acid Mother Temple.
Pobogu, tesko ih je i doma dugo slusati, a na koncertu ubijaju!
I to vam je ta beskompromisnost i doslijednost Japanaca. To vam je ta prica o potporucniku s pocetka teksta, nekadasnje carske vojske. O samurajima, harakiriju, kamikazama i tako tome...
Srecom ovi 'hendlaju' rock and roll. Ako je ovo rock and roll...
Tko zna...vise ni sam ne znam.
Samo se sjetim onih citatelja mangi u coporima u podzemnoj zeljeznici u koje sam buljio kao tele u sarena vrata. Onih automata gdje god se moze zamjeniti covjek kojim sam se cudio. U zemlji izlazeceg sunca.
A da vam i ne govorim o pravilima ponasanja i komunikaciji s njima. Bilo sasvim obicnoj ili poslovnoj. U mnogim zemljama svijeta sam i bio i radio, ali samo u Japanu je bilo sve po 'schedulu'. U milimetar. U sekundu. Tocno da tocnije nije moglo.
A opet i sjecanje mi se vraca na duboku duhovnost koje mi Europejci nismo ni u natruhama svjesni, i koju sam tamo osjecao cijelim svojim bicem ali nisam znao sto s njom.
Otprilike kao i s ovim koncertom i njegovim opisom... |
Los cukar na fritulama! |
Edited by - ivanl on 29/05/2025 00:00:37 |
 |
|
|
Biroa
New Member
.jpg)
Croatia
229 Posts
Member since 28/12/2020 |
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15843 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 04/06/2025 : 19:30:01
|
STONED JESUS
01. lipanj 2025.
Vintage Industrial Bar, Zagreb
Jos malo kvalitetnog stoner zvuka u hrvatskoj metropoli!
Ali prije osvrta na ovu odlicnu skupinu iz Ukrajine, inace miljenike zagrebacke publike, par rijeci o onima koji su otvorili ovaj koncert, a kako se radilo o cak tri grupe ispao je ovaj koncert, kako to pocesto bude u Vintageu, pravi mali festivalcic.
No s puno varijacija na temu, to jest oscilacija kako u zvuku i izricaju tako i kvaliteti.
Prvi na scenu izlaze Ameri, iz Texasa. Trio posve suludog i kompliciranog naziva; Rickshaw Bille's Burger Patrol, ma sto to tocno njima znacilo. Za razliku od dugog i zamrsenog imena benda, glazba koju isporucuju lisena je svake kompliciranosti, moglo bi se mirne duse napisati i lisena ikakve estetike zvuka. Lisena zapravo umijeca sviranja. Ovaj bend ustvari, niposto ne umire u ljepoti nota koje proizvode, a opet samim tim potpuno su interesantni u svojoj krajnoj jednostavnosti, svetog trojstva rocka; basu-bubnju-gitari. I dok kod prva dva instrumenta nalazimo to jest naziremo i slusamo prilicno konvecionalni nacin sviranja zanra, kod gitare to je skroz drugacije. Naime ovaj momak iz Austina, na svojoj osmozicanoj gitari postize upravo pretjerano koncizan zvuk. U brzim i kratkim pjesmama ne duzim od dvije minute, sve je odsvirano na dvije note. Stim gitare toliko je spusten da je zvuk skoro neupotrebljiv, prepun zacudujucih vibracija proizaslih iz te 'tehnike', koja je jos i dodatnom distorzijom u svojoj minimalnosti, na neki suludi nacin postala bas zanimljiva. To je i bas tako planski namjenjeno.
Nisam do sada slusao ovakav sound.
A momci su bili i prilicno impresionirani. Prvi put u Europi, prvi put u Hrvatskoj, u Zagrebu...
Gitarist koji skoro sve stvari pjeva, (uz pomoc ponekog refrena druge dvojice), poprilicno se osvrtao lijevo desno, po ne bas dobro ispunjenom prostoru. Inace, pjeva u falsetu, pa i to uz ovakvu bucnu glazbu daje jedan cudan okvir. Vidjelo se da mu je trema. Ali svoj su posao u konacnici, uredno obavili. Ono sitno i malo sto sam ih slusao ranije, na albumima, (a imaju ih cak sest), bilo je dobro prezentirano uzivo. Bucno i pomalo prljavo, kao i look te modni izricaj samog benda. Sve u svemu, dobar garazni nastup benda koji se potrudio pred ljudima koji veze nisu imali sto slusaju i sto gledaju.
To se bome nikako ne bi moglo reci za finski bend Polymoon. Ovaj nazovimo ga psihodelicni bend ima tako pretencioznog i homoseksualno agresivnog pjevaca da je to negledljivo. Tip bi guzice dao, (oprostite mi na figurativnom ali i doslovnom izrazu), kad bi slucajno mogao biti rock zvijezda poput Freddie Mercurya ili pak Roba Halforda. Ali od tog nista. Ovako je samo groteska i glazbeno ruglo kojeg bi se posramio svaki seoski festival lakih nota. Ovaj tip koji izgleda kao najgori skart eurovizijskih pretjerivanja uspio je zprepastiti a potom i udaviti svu publiku u Vintageu, koje je pri ovom nastupu bilo vec skoro pri punom kapacitetu prostora. I dok ostatak benda cak i svira slusljivi materijal baziran na psihodeliji i space rocku, ovaj pjevac se trudi iz petnih zila da bude u kompletnom distonalitetu i van svakog notnog jezika. A usput je i iritantan. Krajnje.
Valjda jedan od losijih koncerata, ne u zadnje vrijeme, vec opcenito inace. Narocito s malim odmakom.
Otuda ono spominjanje oscilacije u temi i kvaliteti. Totalno je cudno, kakvom su se logikom vodili organizatori pri spajanju ovih i ovakvih bendova i to ce ostati nepoznanica s vise ikseva.
Uglavnom publika je vec zagrijana i Stoned Jesus pristupaju pozornici s pozdravom Zagrebu i konstatacijom; koji nam je ovo put Zagrebe? Peti? Sesti? Tisuciti...
Igor Sydorenko stari je znalac klupske scene u nasem glavnom gradu, a on je i idejni tvorac te glavna, kako osovina, tako i zamasnjak, Stoned Jesusa. Ustvari, i cijeli mehanizam benda te stalna konstanta, uz razne glazbenike pomagace koji se mijenjaju u grupi imena koje mozete prevesti po svom osobnom nahodenju.
Ja sam ih evo, napokon uhvatio na djelu, na koncertu. Dugo mi je trebalo kad sad pogledam unazad. Ali posve se isplatilo. Dosta smo ih slusali supruga i ja i dugo smo ih i htjeli koncertno dozivjeti. A oni, to jest Igor, vec su u meduvremenu postali kultni u ovom relativno mladom zanru. Zanru i stilu za kojeg ja kazem da je nastao od grungea, tog nezeljenog djeteta u brzopletom braku hard rocka i heavy metala. Ali i nezeljenog djeteta koje je toga itekako bilo svijesno te jako puno ucilo, trudilo se i obrazovalo pa postalo ono sto danas zovemo; stoner!
I to su ustvari Stoned Jesus. Pravi predstavnici zanra koji je tako nonsalantno otet od Amerike i koji je pustio korjenje svugdje po Europi. Uz nedavno gostujuce kod nas, takoder velikane 'stonerizacije', 1000mods i Devil And The Almighty Blues, svakako. (Ima ih dakako jos, ali ovo je sve frisko i u zivom sjecanju)
Potpuna plima koncerata stoner bendova u Hrvatskoj i niko sretniji od mene. (I supruge, naravno)
Stoned Jesus i Igor davno su vec uprilicili slavu i sad u njoj i na njoj, zasluzeno uzivaju. S potpunim pravom jer pjesme poput Thought and Prayers, Bright Like Morning te napose I'm the Mountain su odavno kultne i bitne te su naravno sve odsvirane i te nedjelje u Vintageu.
I sve tri su naprosto fantasticne. Pravi komadi sporovaljajuceg ogromnog kamenja za vasim petama. A bijeg je nemoguc...
Nije problem i ako vas obore te prijedu preko vasih leda. Izlazite iz prostora cvrsci i jaci. I zadovoljniji. Posebna je to masaza i vrijedi je istrpiti u cijelosti. Vrijedi svakog novcica. Garantiram!
Koncert je bio savrsen i sto se tice drugih pjesama, jedino mi je zao sto nisu odsvirali relativno novu obradu Him, Buried Alive by Love, a imaju je na setlisti. No zato smo culi Diane od Husker Du, a koju je otpjevao basist kojem je Igor prepustio mikrofon.
Stoned Jesus su takoder trio, i to vrhunski trio, koji imaju jako dobru pricu i znaju stvarati kvalitetnu glazbu. Nema tu praznog hoda i Igor sve to junacki hendla uz izvrsnu adrenalinom napumpanu ritam sekciju. Sve to dobro poslozeno i izbalansirano daje jednu vrhunski uvjezbanu koncertnu rutinu. Vjesti su i zanimljivi glazbenici koji em vole to sto rade, em vole to prenjeti publici. I u tome stopostotno uspijevaju.
Jedino moram spomenuti nemili incident bacanja case na pozornicu koja se naravno razbila a za koju je okrivilo mog jako dobrog prijatelja koji veze s tim nije imao. Naime on je pio pivo cijelo vrijeme a jedva se i izborio za onu lijepu veliku Grif casu, te mu ne bi ni u ludilu palo napamet takvo sto uciniti. A doletjela je casa od kratkog pica...ona mala, tvrda.
Bilo kako bilo taj netko neopznati je smugnuo kroz publiku a bend je optuzio mog prijatelja. Sad je to vec sve proslost i kasno, no ja tvrdim i stavljam ruku u vatru za svog priku koji se poslije toga jednostavno pokupio van kluba.
Steta.
A tko zna, mogao je to biti i neki pijani Rus, mrzitelj, kako je rekla moja supruga jer je Igor taman trazio poneki prilog za rat u Ukrajini.
Tko zna...
Kazem steta. A ponajvise za mog prijatelja kome je to tesko palo iako izgledom nabildanih misica i frizure nazalost upada u oci. Pa tako i bendu s pozornice koji su svalili sve na njega potpuno nevina u prvom redu...
Stoned Jesus su, unatoc ovom nemilom dogadaju, pravi koncertni highlight i jako mi je drago da sam ih napokon vidio. Gustali smo ih slusati i po povratku u apartman nastavili smo ih pustati koliko su nam zaokupili svu pozornost.
Suvisno je i reci da se slijedeci put ne propustaju! Preporucam svima. Pa i onima van zanra. Do novog susreta i ponovnog hipnotickog refrena; I'm a mouuuuuntaaaainnn... |
Los cukar na fritulama! |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15843 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 08/06/2025 : 03:27:27
|
DIRE STRAITS EXPERIENCE
07.06.2025.
K.D. Vatroslav Lisinski, Zagreb
Ponovni susret u Zagrebu sa Chrisom Whiteom, originalnim clanom velikih Dire Straitsa onomad, priznatim saksofonistom, (a i danas je bome), koji je snimao album On Every Street, sa istinskom legendom; Markom Knoflerom, te s tim velikanom rock and rolla, Alfom i Omegom doticnog benda, obisao ovaj nas globus na gigantskim turnejama Dire Straitsa; Brothers in Arms, (85-86), i spometim albumom obiljezio i zaduzio istoimenu zadnju turneju On Every Street, (1991-1992), a koje su ustvari bile i posljednji otkucaji i impulsi tog za povijest prezasluznog benda.
I to vam je to. Ukratko.
Ako koga i zanima, procitajte moj tekst na onom drugom topicu iz veljace prosle godine.
Osobno sam se tu dao 'malo vise' i bez lazne skromnosti smatram tu 'pricicu' iz hrama glazbe, a to Lisinski zaista jest, jednim od svojih osobnih boljih zgoditaka sto se tice prepricavanja ovih mojih, (bome i nasih, a mislim pod tim svoju obitelj i ekipicu), putesestvija, nekim tamo rock live beznadima...
A nije zgoreg ponovo spomenuti moju bol za propustenim zivotnim, koncertnim highlihtom, Dire Straitsa, Brothers in Arms turneje koja je 85 bas startala iz mog rodnog grada.
Jbg. procitajte taj tekst od prije 16 mjeseci ako vam se da, i ako vas zanima, za neke bitnije detalje....
A za ovo sinoc, (jer tu sam vec u slijedecoj pretoploj, ljetnoj zagrebackoj noci dok ovo tipkam a koja se naslanja na skorasnju zoru i novi dan, i nemam nista vise ili; vele volje, napisati), bas sam znao sto me ceka.
I to, ponovo i docekao.
Naime koncert ovog, ajmo to reci, tribute to, benda s dozvolom Marka osobno, kojemu se ne da vise svirati svoje DS prekrasne stvari, veceras me nije izuo iz cipela kao prvi put. Jer sam vec znao sto ocekivati. I s gustom sam sebi obezbjedio ulaznicu mjesecima prije. Stovise, pogurao i doveo dva krasna svoja prijatelja po prvi put ispred ovog vise nego profesionalnog benda, sa dusom onog zbiljskog stiha osamdesetih, te jednom i drugom omogucio dozivljaj hrvatskog hrama glazbe po prvi put.
Itekako dostatno za ponovni savrseni uzitak.
I tako bijase i sinoc...
Chris White sa Terence Reisom koji nikad ustvari, (kao i ja nazalost), Knoflera nije ni vidio uzivo, a prigrlio je vjerno njegovu prstovnu gitarsku trzajucu tehniku bez trzalice, ponovo su odsvirali koncert za pamcenje.
Pravo u svakom pogledu savrseno nasljede kultne rock grupe.
Nasljede.
A zanimljivo je da uzivo djeluje jos jedna svjetski priznata grupa koja pici DS pjesme, i zove se upravo; Dire Straits Legacy! I tamo je ekipa koja je radila, stvarala, suradivala i svirala po svijetu s Markom.
A gledao sam ih takoder uzivo, i odmah ovdje ponovo tvrdim; 'iskustvo' je jako, jako, ustvari puno bolje od 'ostavstine'...
Iako je i Legacy jak bend.
Ali mozda je i do Lisinskoga...
Kristalan zvuk. Hram glazbe. Dva sata i petnaest, dIRE sTRAITS, (a ovako je izgledala ulaznica, bas s ovakvim slovima odstampanima onomad na njoj, koju pamtim i dan danas a nisam je htio kupiti iz gluposti), kao da su bas oni tu, samo tako postena satnica muziciranja hita na hit...
A ljudi moji to i jesu, bas hitovi!
Te posvemasnja posvecenost i divljenje auditorija naspram ovog benda, dokazuje koliko Straitsi ustvari fale...
Jos uvijek. A i uvijek, hoce. (Ajde Mark poludi malo i sakupi po svijetu razasute stare clanove i upri jednu turneju!)
Iako Lisinski nije bio dupke ispunjen kao zadnji put, sve je bilo savrseno prekrasno i tocka!
18 pjesama u 2 sata i 15 minuta bilo je u Lisinskom kao topla i meka, obozavana kucna dekica kojom se zagrnes na kaucu koji ti je mirna, to jest sigurna luka...
Opet kazem; Lisinski, taj hram glazbe i ovakav pretocan bend, (jer bogami sto ovo nije geometrija u glazbi, ili mozda obrnuto), potkovan i upucan, u njegovim akusticnim dverima i zidovima, daje samo najbolje...
Ako ovaj bend i zna, uopce za lose ili losije? Cisto sumnjam. Kad su ovako na pijedestalu, jer rock carobnjastvo su davno izucili...
Iako je na samom pocetku prve pjesme glas bio duplo nizi i necujniji od ostalih instrumenata, na razglasu, tehnicar je to popravio u hipu na mix pultu. Cak i crush velika cinela koja nije bila dobro pricvrstena pa j pala, vracena je na stalak, vjestinom jedne posade u boxovima Formule 1....
Tako da se vec u trecini prve pjesme, sve rijesilo, postavilo sve sto se tice tehnike i obezbjedilo sve preduvjete za spektkularnu vecer.
I to vam je, dakle, ponovo to. Savrsen koncert onog sto su Straitsi predstavljali a cega vise nema, pa je kako rekoh ovo; upravo to!
Jednostavno.
I sto se mene tice, mogu ponovo doci kad god mogu i zele, kao bend u Zagreb, kad vec ne idu drugdje po lijepoj nasoj, a ja cu ih s ovo dvoje; parom novopecenih entuzijasta koji su posvjedocili koncertu, obavezno popratiti. I nedaj Boze da itko dode u meduvremenu, na cistinu na kraju puta.
Neka ih jos u Lisinskom!
Neka!
Bar jos dvadeset puta... cemu skromnost... zelje su bar besplatne!
;)
|
Los cukar na fritulama! |
Edited by - ivanl on 10/06/2025 17:44:18 |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15843 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 11/06/2025 : 04:39:52
|
JERRY CANTRELL
10 lipnja 2025.
Tvornica Kulture, Zagreb
Ja u stvari tocno znam zasto nisam pravi zaljubljenik u grunge glazbu, taj pokret i taj izricaj.
Nije to samo zato, sto mi se taj zvuk oduvijek cinio kao da je sniman dva metra ispod povrsine mora, pa ima tenziju da zakonom atmosferskog tlaka zeli izbiti na povrsinu, i to cini sporo i otegnuto...
I sto su svi ti pjevaci, manje-vise, bar najpoznatijih predstavnika zanra, jako slicni u svojem razvlacenju i mrmorenju, nesto slicno ekvivalentu juznjackog naglaska tako nalik na zvakanje vrucih krompira...
Nisam se eto, nikad nasao u coporativnoj euforiji, ondasnjih devedesetih za Nirvanom kao najvaznijoj ili bar najpoznatijoj, ako ne najbitnijoj, karici tog lanca iz Seattla, uglavnom.
A bio sam 'sretnik' jer sam gledao uzivo taj bend. I to njihov predzadnji koncert ikad, u Ljubljani, veljace-devedeset i cetvrte. (A doci cu i do toga i osvrnuti se malo i na taj nastup)
Nisam se nasao nikad potpuno ni u rifovima i rastegnutim melodijama Soundgardena, Stone Temple Pilotsa, Mother Love Bone ili pogotovo predhodnicima zanra, Green Riveru za kojeg se smatra da je i zapoceo, to jest bio inicijator invazije grungea u devedesetima, kao i Temple of the Dog, grupi iz kojih ce se formirati takoder jedni od najpoznatijih grungera; Pearl Jam.
Nije mi pretjerano odgovarao ni Mudhney za koje kazu da su po prvi put za svoju glazbu upotrijebili rijec; grunge. Pa i tako na neki nacin najavili nevidenu eksploziju stila koji je tresao pocetke devedesetih.
A mnogi tu stavljaju i Smashing Pumpkins, koji mi eto, pogotovo uhu ne odgovaraju...
Da ne bude sve u deprimirajucem to jest negirajucem tonu, odmah priznajem javno da su mi Pearl Jam veliki a danas jedan i od najvecih bendova ikad, ali oni su odmakli od pocetnog grungea i danas su jaki hard rock bend. Mada, opet priznajem, njihov prvjenac Ten, je lijepi i odlicni komadic grungea. Gledam ih redovno uzivo kad mogu i sad sam vec na sestom im koncertu iz svih faza karijere. Od 93 u Padovi kad su bili cupavi nabrijani mladici u kariranim kosuljama kad sam ih prvi put vidio uzivo, do danasnjih dana kad izgledaju kao prava rock and roll gospoda.
A tu su i jako zapostavljeni Screaming Trees u povijesti rocka uopce, sa nikad prezaljenim Mark Laneganom, koje nisam gledao sa starom postavom nikad ali jesam potonjeg gospodina Lanegana i to dvaput. Jednom u razuzdanom elektricnom tornadu od nastupa kad je izvodio pjesme sa Bubbleguma, Phantom Radia i Blues Funerala za koji koncert mogu kazati da mi je jedan od najdrazih i najboljih ikad, a drugi put u ogoljenoj akusticnoj izvedbi samo s gitaristom u sumarku Primostena, ljeti uz more u intimnoj atmosferi. A taj je nastup, kad ga se danas s odmakom sjetim, takoder bio odlican, iako sam onda 'zugao' da gdje mu je struja.
Ovo sam naveo da se vidi da sam pazljivo proucavao taj pravac i da se zna da mi je nesto i kliknulo te sjelo na svoje mjesto.
Ali da se vratim na pocetak teksta, tocno znam sto me je odbijalo.
A to je narkomanija.
I to dop. Heroin. Teska ovisnost. Taj glazbeni pravac trosio je zutog i bijelog devedesetih vise cak nego moj rodni Split u sredini osamdesetih kad je bio goruci problem nekadasnje Juge!
A samim tim i depresija u tekstovima kao nusprodukt. Ocaj i mizerija kao osobno ogledalo protagonista u njihovim pjesmama. Bezizlaznost. Muka i bol. To me najvise 'ubijalo' i odbijalo, ta teska steta i toksicnost. Sjetim se samo kad smo na Hvaru jednom davno pustili Down in the Hole, od Alice in Chains, a jedan bivsi narkoman se toliko izdeprimirao i vratio u sjecanje na svoju bivsu posast da smo morali ugasiti glazbu da jedva dode sebi. I to je bilo grozno gledati, a kao radilose samo o pjesmi...kako da ne...
I takvog sam stava dosao na koncert Jerrya Cantrella bivseg gitariste, drugog vokala, tekstopisca i producenta Alice in Chains, jos jedne velike grupe predstavnice i predvodnice grunge izricaja tih godina.
Ciji je glavni vokal, frontmen, Layle Staley preminuo bas od te najprljavije i najgore droge. Kao i kolega mu Curt Cobain kojeg sam 94e gledao urokanog i izdeprimiranog uzivo kad nije mogao nijednu svoju pjesmu otpjevati pa su mu zdusno pokusavali pomoci Novoselic i Grohl, kao danas 'majke' nasem Bari...
I kojem je tada gitara bezivotno visjela u rukama.
A koji je dvadesetak dana poslije odlucio stati na kraj svemu stavljajuci dvocijevku tim istim rukama u usta. I nije bio jedini koji je pucao, rastegao konopac ili vec nesto trece...
Poput Chrisa Cornella...
Kazem, s tim mislima sam otisao na ovaj koncert i vec se pripremio na gadenje, kako su Jerryeve pjesme ovakve i onakve...ali sam se prevario. Da. Bas sam bio u krivom modu. Otisao sam sa predrasudom a dobio odlican rock koncert. Ne mogu nista drugo kazati, osim, odlicno je bilo!
Jer Jerry Cantrell ne da je prezivio, vec naprosto nastavio stvarati. Pokusao je i izvuci svog 'priku' Staleya, ali nije to islo, i on je naprosto nastavio ono sto najbolje zna; stvarati i svirati. I tako je i izgledao u Tvornici, vedar, cio i zainteresiran za jos stvaranja glazbe. Bas kao da je u najboljem zivotnom razdoblju, a ulazi u sezdesetu.
Njegova solo karijera i suradnja s drugima zaista je impresivna i malo je ovdje mjesta da se napise s kim je sve poslije Alice in Chains stvarao. Da nabrojim samo neke; Ozzy Osbourneom, Perl Jam, Glen Hughesom iz Deep Purple, Metallicom i Robertom Trujillom, Panterom, Deftonesima, The Cultom, Mike Bordinom iz Faith mo More, McKaganom iz Guns and Roses, Danzingom i tako dalje i tako dalje...
Lista je stvarno impresivna...
A meni se doma, dok sam mu slusao solo pjesme sa solo albuma, cinilo da su to sve neke neobjavljene pjesme Alice in Chains ili bas neke nanovo otkrivene stvari Nirvane. Sve mi je mirisalo na negdasnji izricaj. Naprosto je radio ono sto i uvijek. Gunge.
Iako je imao i neke dodire s malo popa kao u Afterglove ili Siren Song, koji su mi se cinili zgodni. Ili rokerskije pjesme poput I Want Blood, kako mu se i zove recentna turneja i koju redovito svira, pa tako i sinoc u Zagrebu.
Ali sve je to sto je radio, ma sa kim, bazicno; grunge.
I eto ponavljam, Prvo samostalno predstavljanje Jerrya u Zagrebu bilo je bas, moram reci; odlicno. Punokrvni rock bend sa pametno poslozenom setlistom. Red samostalnih pjesama, koje su mahom uzivo bolje nego na albumu, red Alice in Chains uspjesnica, koje je Tvornica zborno otpjevala. Skupa s mojom malenkosti. A zaista je bilo gust cuti, moram priznati, i izderati se na refrene; Them Bones, Man in the box, Down in the Hole, Rooster i meni najdrazu; Would ?
I sto sad? Da kazem kako se Jerry nije udarao dopom, pa ostao dobar kantautor, ili je naprosto sve prezivio pa krenuo dalje...
Nebitno.
Ima i dalje taj grunge glas, (uz jos jednog rekao bi rezervnog pjevaca na sceni), ima i dalje taj grunge izricaj, (pa i look), i dalje pjeva deprimirajuce pjesme Alice in Chains ali treba to priznati, dobro to radi.
I mozda mi se pobogu, ipak taj grunge, malo i svida. Ne znam, mozda sam trebao sacekati koji dan da mi se impresija slegne pa da napisem koju rijec, ali naprosto mi se sad o svemu tom pisalo. Dok mi je svjeze, jer bas mi se svidjelo.
I da, bubnjar, drugi gitarist te basist su mu izvrsni i svi pomalo pjevaju. Nekad neko od njih 'da ruke' u refrenu, a pocesto i svi zajedno na mikrofonima, sto bas efektno zvuci i izgleda na sceni. Pa cak i taj drugi, 'rezervni' pjevac koji se trudi. A to je onaj sto je pjevao u Dillinger Escape Planu.
Jerry je bio bas zadovoljan atmosferom potpuno rasprodane Tvornice koja se vec sad ne moze rashladiti i bili smo potpuno oznojeni svi na parteru kao u 'kaseti' friskih liganja. Jbg. Tvornicu bi bilo dobro izbjeci sve do listopada. Ljeti je u njoj kaos. Ali tako je kako je. Neka nama nastupa, necu se prevec tu buniti. A i sto je ustvari Rock and Roll doli znoj!
Sve u svemu, jako, jako zivih i kvalitetnih sat i 40 minuta svirke.
I da. Bila je i predgrupa. VOWWS iz Australije. On i ona su glavni. Inace duo. On s gitarom, ona s mixetom. Pjevaju oboje. I bubnjar im je bio ovog puta, prilicno dobar, te klavijaturist, programer koji svira i bas. Malo gotha. Malo plesne glazbe u rasponu od Clan of Xymox do Sisters of Mercy. Malo rocka, malo sintetike. Sve vec videno na desetke puta, ali ok za pola sata zagrijavanja. Korektni.
I na kraju moram priznati da mi je bas drago sto sam uhvatio Jerrya Cantrella uzivo. Sto cu? Da nisam bio ne bi mi niko to mogao ni prezentirati ni ispricati kako treba...
Mozda ne mogu ni ja vama, ali evo, trudim se...
A pokusat cu se truditi i dalje.
-i sad jedan dodatak...
ne mogu stati misliti o ovom koncertu dva dana poslije. Naravno, vec se pocinjem pripremati za iduci koncert, intezivno slusajuci artista, kao sto to obicno radim, ali stalno ubacujem koju pjesmu Jerrya solo ili sa Alisom u šansi kako smo je u ekipi od milja zvali devedesetih. I to me je bas zaprepastilo. Nisam nista posebno ocekivao a dobio sam puno. I previse. Ne mogu vjerovati kako je ovo bio odlican koncert iz cista mira!? Bas sam pod dojmom. Bit ce mi ovo, vec vidim, jedan od najboljih nastupa ove godine. Pravi koncertni favorit. Cudo jedno kakav je to bio rockerski nastup. I dokaz kako covjek mora slusati unutrasnji glas, koji mi je tupio uporno, tamo oko Nove godine kad se pojavio info o I Want Blood turneji, kupi kartu i idi na taj koncert! I bio je potpuno u pravu! A i ja sto sam ga poslusao...
|
Los cukar na fritulama! |
Edited by - ivanl on 12/06/2025 20:48:42 |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15843 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 19/06/2025 : 11:19:55
|
CAT POWER
17/06/2025.
K.D. Vatroslav Lisinski, Zagreb
Odmah da napisem na samom pocetku, ovaj koncertni dogadaj koji se zbio u hramu glazbe u metropoli, nije za samo puko promatranje i komentiranje kroz prizmu glazbenog cina i samog koncertnog akta, kao nesto sto je, eto odsvirano pa se to isto sad moze i pokusati ljudima koji nisu tome nazocili, objasniti, pokusati ispripovjedati i docarati.
Ne. Ne ide to tako u ovom slucaju. A i vise je razloga za to.
Prvi je zasigurno sto se moja malenkost ne moze uopce sjetiti da je itko ikad napravio ovakvo sto u povijesti rocka. (A laskam si da me memorija i pamcenje odlicno sluze)
Ovdje imamo potpunu interpretaciju, to jest pravilno bi bilo kazati; rekreaciju Dylanova koncerta sa turneje iz 66, na kojoj je podigao dosta prasine, (kao sto ce uostalom to i cijeli svoj zivot raditi stalno), i na kojoj je turneji sa unajmljenim bendom koji ce poslije postati preslavni The Band, (tada su se jos nazivali The Hawks), presao sa svoje folk estetike poete na elektricni izricaj rock buntovnika, a sto mnogima iz vec tada njegove vjerne sljedbe nije najbolje sjelo.
Koliko god prekopavao svoja sjecanja nalazim samo jedan primjer takvom necemu slicnom. Pred jedno dvadesetak godina u Splitu je bila jako aktivna grupa pod nazivom Big Beng, Edina Đelilovića Đele, koja je doslovno skidala uzivo jedan od najboljih live albuma ikada, Ravno do dna, Azre. I cinili su to perfektno. Cak doslovno i dosljedno. (Samo da se zna i da bude spomenuto i da se ne zaboravi)
I takvo je sto evo u jedan obicni radni utorak uradila i gospoda Charlyn Marie 'Chan' Marshall, poznatija kao Cat Power sa legendarnim koncertom Boba Dylana pred zagrebackom publikom i njihovim gostima.
Dakle, svi mi znamo za nebrojene cover, tribute to bendove i za milijun i jednu obradu necije pjesme, ali da netko odsvira tudi cijeli koncert, bogami i ne. Kako rekoh ja u svojoj bogatoj karijeri pohadaca koncerata to sam vidio samo dvaput. Đelu onomad, i sad evo Charlyn.
I o tome se sad moze razglabati vrijedi li to ili ne, da li to treba biti vjerodostojno 'u dlaku', ili ostaviti i svoj pecat, da li je to posteno, moralno ili kako se samo moze usuditi uraditi takvo sto...i tako dalje...
Nebitno. Bar meni. A vidite, ja nisam bas na ti sa gospodinom Bob Dylanom. Iako ga, (a bio bi lud ili posve glup da sto drugo kazem), cijenim i poslusam s vremena na vrijeme. Jednostavno mi je presirok i preopsiran njegov opus i ne vladam engleskim jezikom kao materinjim sto smatram kljucnim i bitnim za potpuno razumijevanje njegovih slozenih i dugih tekstova. (Kao sto nijedan Amer, Englez, ili pak Nizozemac nikada, koliko god kvalitetno prevodio Stuliceve pjesme i stihove, nece i ne moze razumjeti srz i doci do tocne poante. Jer je jezik tu barijera)
To je mislim jasno, svakome.
Ali razumijem ga dovoljno da ga postujem i zivim s njegovim radom vec desetljecima. A posebice sto mi je supruga bezkompromisni fan njegove poetike i melodije, a to ostavlja dubok trag, htio ja to ili ne. Recimo, pri nastupu Dylana na Šalati zabranila mi je da idem s njom da joj sucajno ne poremetim sklad dozivljaja jer nisam dovoljno jako to jest duboko u materiji. (Citaj; da joj slucajno sto ne bi srao)
I dan danas mi je krivo sto nisam nazocio tom koncertu, ali evo, htio sam naglasiti s kim zivim i koliko joj je zaista Bob bitan.
A ja evo, slobodno mogu kazati, da mi je Dylanova izjava; ne kritziraj ono sto ne razumijes, jedan od fundamenta zivota. Temelj na kojem treba kucu sagraditi i postulat kojeg se slijepo treba drzati.
I tako smo napravili jedan obiteljski izlet u Međimurje par dana, jer obozavamo voziti uzduz i poprijeko te istrazivati Hrvatsku, i naravno spojili to sa Zagrebom jer smo karte za ovaj koncert odavno kupili.
Stariji mi je debelo vec u rock and rollu, strah me je i priznati koliko, ne samo vise negoli sam ja bio njegovih godina vec mi i debelo parira i konkurira sad, u realnom vremenu. Sto me jbg. mora, i cini biti ponosnim jer sam izgleda svoju misiju i odgoj dobro ispunio. A kako je kazao poslije koncerta Cat Power, da on ne moze uopce razumijeti da netko voli rock a ne voli ili ne razumije Dylana, ovo mu je bila jos jedna stepenica, jos jedan lijepi nivo za razumijevanje dobre glazbe i ponajvise dobrog i zdravog đira!
Ta je misao bila malo i peckanje meni jer nase interne kucne filozofije oko glazbe, nisu uvijek priklonjene ovom americkom bardu iz razloga koje sam gore spomenuo bar s moje strane, a on ga naprosto obozava kao i majka mu. (Bit ce bogati, i ona dobar zivotni posao obavila ;)
No da se vratim biti, Dylan je cijeli zivot dizao prasinu za sobom u punom smislu te rijeci, kako svojim djelovanjem i stavovima tako i svojim pjesmama i notama. Bilo da se spomenemo afere onomad o kupovini borbenih aviona za Izrael u onim proslim ratovima te zemlje s Arapima, (a kad pogledas zasto i da ne? Pa covjek ne zaboravlja svoje porijeklo a neka sredstva pobogu ima, tako bi i ja da sam imao tih i takvih para kupio Hrvatskoj par aviona pri srpskoj agresiji za vrijeme Domovinskog rata...), ili da se prisjetimo njegova nedolaska na dodijelu Nobelove nagrade za knjizevnost jer ga je mozda, bas bilo briga za to iako je poslao pismo zahvale. Tko ce ga znati, takve jake osobnosti imaju neku svoju primjenjivu logiku i djeluju po nekim nama smrtnicima drugacijim postulatima i nacinima.
U svakom sucaju na koncertu kojeg je uprilicila Cat Power, a koji se sluzbeno zove Bob Dylan live 1966 in Royal Abert Hall, vjerovatno je bilo pojedinaca kojima to nije odgovaralo, kao primjerice moj koncertni side kick, Ante iz 'tisucu i jedne koncertne bitke', koji se digao zadnjih 5-6 pjesama i napustio demonstrativno dvoranu jer to se tako ne radi! A sto mi je poslije zdusno htio obrazloziti uz par craft pivica u Hard Placeu, ali nisam mu dopustio jer ocito nismo bili na istom koncertu...
Sto znaci da jedan tvrdokorni Dylan fan ovo nije bas najbolje primio a ja, koji i nisam bas fanatik doticnog, jesam.
Cudno je to i daje prostora za raspravu. Ali meni se frisko, netom nakon odslusanog koncerta nije bas to dalo. Htio sam percipirati to u miru, a za rasprave i teze te protuteze ima vremena...
Ukratko, Lisinski, to dan danas moderno cudo arhitekture i akustike iz 72, zasigurno je podigao ovaj nastup na malo vecu i jacu razinu. Neminovno. Meni je osobno tamo svaki nastup za dugo sjecanje i prava pravcata osjetilna senzacija. Ne mogu i necu ucestvovati u trazenju velikih gresaka ili mozebitnih propusta poput mog odlicnog prijatelja Ante koji je avionom dosao samo zbog ovog koncerta pa ga demonstrativno napustio. Nisam toliko primjetio ni sitne razlicitosti u pjesmama koje je registrirala moja supruga, takoder ovisnica o Dylanu. Meni je naprosto to bilo neopterecujuce i relaksirajuce. I to u tolikoj mjeri da me je bacalo u san. I nije prvi put to tako u udobnim naslonjacima i toplini prostora Lisinskog. To mi je skoro pa redovno. Taj osjecaj ugode zvuka i prostora, nagoni me da otplovim nekamo dalje... jednostavno me prekrasno ususka i uspava. (Tim prije nakon domacih delicija Medimurja u kojoj su glavnu rijec vodili biftek od jelena s ljesnjacima i povrcem te bogovski zuti Muskat)
Pjesme Dylana u interpretaciji Charlyn koja se odavno specijalizirala za tude stvari a poglavito za velikog starog barda, samo su slag pa i jagoda na torti za kraj.
Meni je naprosto bilo ugodno.
A mislim se i kako stara prznica, Bob Dylan uvijek ima sto kazati za one koji mu obraduju pjesme, (a takvih je nekoliko tisuca pjevaca i bendova), sjetimo se samo njegovog komentara za Gunse i njihovo uprizorenje Knockin on the Heaven's Door za kojeg je kazao da je poput naucno fantasticog filma u kojem vanzemaljci kradu ljudska tijela, ali za Cat Power i njezinu viziju, njegovog live albuma, nista nije kazao. Bar ne javno. Meni i to nesto znaci.
A koncert je ustvari bio ispostovan s prvih 7 pjesama kao i onda akusticno s malo harmonike i malo vise gitare, samo sto je Chan imala dva pomagaca i nije trebala hendlati dva instrumenta kao izvornik onda, samo pjevati.
I to u polumraku uz samo 6 filmskih reflektora iza leda glazbenika sto je imalo svoje zasto, ali meni je djelovalo izvanredno i jos me vise uljuljkivalo u stanje sna.
A to zasto, jest, da gospoda Marshall ima rijedak alergijski poremecaj potkoznog tkiva koje otice pod izvorima jace svijetlosti, sa cime zivi vec desetljecima i zbog toga je i zabranjeno snimanje potpomognuto svijetlom kamera te blicanjem aparata. Sto je meni bas cinilo dobro. A nije bilo ni onog iritantnog stalnog dizanja smartphonova i upornog, uvijek istog snimanja nemustih, treskavih, mutnih i nekadriranih slika i videa koje nisu niti za osobno kucno prisjecanje amatera snimatelja.
Tih pedesetak minuta bilo mi je kao sto rekoh na granici sna. Samo sto se nisam prepustio Morfeju. Malo je nedostajalo...
Drugi dio od slijedecih osam elektricnih poglavlja meni je bilo naprosto; sjajno. Zvuk koji nije bas uobicajen u prostoru Lisinskog kao da je jedva docekao da eksplodira u ovom akusticnom prostoru. Izvanredna glazbena i koncertna prica u prostoru koji je pojam za kvalitet i izvrsnost. Bila je prava uzivancija biti dio toga, iako je nazalost bar cetvrtina sjedala uz zidove bila prazna, sto me je zacudilo. Mislio sam da ce se ovaj koncert lako rasprodati.
Nije sad bitno da vam svaku pjesmu rasclanjujem i opisujem, bila je bitno sve kao cijelina i kao rijetko dozivljen glazbeni dogadaj. Pravi pravcati presedan, osim vec spomenutog Edina Đelilovića Đele i njegovog fascinantog prezentiranja Ravno do dna.
Ovo je bio koncert u koji je unesena i dusa i strast. I ljubav i postovanje. Zena naprosto voli Dylana i to pokazuje, (i dokazuje), ne srameci se.
Nas mladi je mozda ipak nepripremljen za ovu vrst svirke, posebno za prvi dio koncerta, akusticni i sporiji ali izdrzao je. Za vid gusta ostatka familije. A sve skupa, kao prvi put da svo cetvoro nazocimo nekom koncertu zaista je nenadoplativa. (Iako je poslije kazao; bolje da ste mi umjesto ulaznice kupili neku konzolu ili vec nesto za kompjuter, nisam dobro razumio ;)
Sve u svemu, naci ce se neki koji ce biti protiv ovog koncepta i realizacije, no i velika gomila onih koji su naprosto uzivali u ovom nesvakidasnjem nastupu. Imat ce i jedni i drugi argumente a to je opet 'prasina' za pjesmama Boba Dylana , koja se uvijek dize za njegovim radom pa makar i u tudim rukama.
Kako je ono zamisljeni i dekintirani Dylan Dog s rukama u dzepovima, kazao; da sam bar registrirao ime, sad bi mi Bob Dylan i svi psi na svijetu davali dio svoje zarade.
Na meni je da samo kazem, kako mislim da se trebalo potpuno prepustiti i opustiti na ovom koncertu te jednostavno uzivati. Pa ako je trebalo i otploviti u zemlju snova sto se meni zamalo dogodilo.
A tim sam vam sve kazao. |
Los cukar na fritulama! |
|
|
|
BeaGea
Advanced Member
4061 Posts
Member since 29/04/2020 |
Posted - 19/06/2025 : 16:09:54
|
Ivanlo daj mi reci kakvo imaš mišljenje o ljudima koji kad otpjevaju pjesmu plješću sami sebi?
Pitam zato jer je Dylan prije svega pjevač sa stavom i po meni je jadno da se netko bez samopouzdanja prima Dylana....i tvoj prijatelj Ante je pametno postupil napustivši tzv. koncert. Da je nije bilo toliko snobova u publici pola dvorane bi izašlo. Ovako je izašlo nas (koji vidimo da ovo s Dylanom veze nema) nekoliko svakih par minuta. |
Kažite mi, jeste li se umorili
Jesu li vas prevarili
Je l'nas vrijeme pregazilo |
Edited by - BeaGea on 19/06/2025 16:13:15 |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15843 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 29/06/2025 : 11:17:35
|
NINE INCH NAILS
27 lipnja 2025.
Wiener Stadthalle, Wien
Ovo je jedan od onih bendova ciji sam koncert cekao trideset godina. Bar toliko kad se osvrnem unazad.
Iz raznoraznih razloga nisan Trenta i drustvo uhvatio negdje po putu, sve te godine jer Europu bas i ne pohode cesto, a posebice zadnjih godina Trent Reznor nije uopce bio koncertno aktivan sa svojim bendom jer se bavio iskljucivo stvaranjem filmske glazbe te je kultni NIN bio 'na ledu', na pauzi.
I tim vise se moja odluka da ih stopostotno, sad, negdje uhvatim, zacementirala jer tko zna kad bi opet negdje mogao hodocastiti izrazito emotivnim i strasnom energijom nabijenim koncertima koje Trent prireduje auditoriju ma gdje da se pojavio.
Iz pouzdanih izvora znam da se lagano pocelo bilo pregovarati i s In musicom, te smo zamalo ovaj kultni bend a rekao bi i brand na cijim se nastupima dize ogromna prasina, dobili i u Zagrebu. No negdje je nesto poslo po zlu ili u logistici ili u tehnikalijama ili vec sto i kako, te je Bec sa svojom krasnom gradskom dvoranom postao prvi izbor.
Volim, bas jako volim becku gradsku dvoranu, taj najveci austrijski koncertni prostor, koji ama bas nikad nije omanuo, ni zvukom ni vizualitetom bilo da se radilo o zestokim i nabrijanim koncertima Judas Priesta ili recimo Saxona, The Who ili Neil Younga koji su u punom smislu rocka kao takvoga dokazali kako se to zapravo radi uzivo ili pak Claptonovom sjedecem prilicno intimnom a bas senzibilnom nastupu. Svaki put to je bila kompletna osjetilna senzacija, te dvorane i tog prostora.
I bas zbog tih karakteristika, a stadthalle me je u to visekratno uvjerila nisam dvojio ni caska gdje treba odgledati, (niposto samo odslusati), jedan od koncrata NINa o kojima sam do sad samo nijemo slusao, sa zaviscu, od onih koji su blagoslov vec dobili prije a sad sire evandelije po NINu.
No nadu nisam gubio i evo ga, vidio sam i cuo, bome itekako dozivio sezdesetgodisnjaka Trenta i njegovo probrano trenutno drustvo, Engleza Aticusa Rossa vec duze vrijeme njegovog stalnog sidekicka, Robina Fincka jako-jako impresivnog talentiranog i stilom jedinstvenog gitaristu, Talijana Alessandra Cortinia basistu, te izvanrednog mladahnog americkog bubnjara Ilana Rubina.
Ovdje moram napomenuti da svaki od ovih trenutnih clanova Nine Inch Nailsa je ustvari vrhunski multi instrumentalist i sviraju sto god treba a ne libe se ni sintija, programa te ritam masina. Svi su zajedno primljeni i u Hall of Fame te bi se sad trebali zvati sluzbenim clanovima Nine Inch Nailsa, iako je to oficijalno bio jedino i samo Trent Reznor godinama, da napisem; desetljecima a sto je obrazlozio dugotrajnim procesima ideja i stilova izmedu studijskih albuma te urodenoj znatizelji i zelji za eksperimentiranjem sto se niposto ne moze samo s jednom te istom postavom.
I tako, eto nas na Peel It Back, turneji 2025!
Do sada su sve turneje Trenta Reznora i NIN bile vise od samo odsviranog koncerta. To su bile spektakularne audio i video predstave, sa pomno osmisljenim svjetlom, video zidovima i pozornicama koje ce potpomoci jos vise pribliziti jako angazirane Reznorove tekstove. Nista nikad nije bilo prepusteno slucaju i sve je bilo podlozno prici sa smislom, glavom i repom sto se svatko moze osvjedociti na nebrojenim live snimkama benda po bespucima interneta. I to je postao taj brand, jedan zastitni znak NINa, na kojeg sam se osvrnuo. Jer otici na koncert Nine Inch Nailsa znacilo je, a bome itekako znaci i sad, trenutno, (sto smo se u Becu itekako uvjerili), dobiti kompletnu pricu, puni audio vizualni dozivljaj pomno zamisljeni show koji ce utjecati na sve perceptore posjetitelja. Cilj je, a bend se doslovno trudi i izgara u tom procesu uzivo, covjeka ostaviti trenutno razlapljenih usta, a dugotrajno u stanju konstantnog razmisljanja o onom cemu je bio podlozan, sto je vidio i najvaznije sto je cuo.
Te ga u tom stanju propitkivanja cemu je svjedocio sto duze i drzati, nakon koncerta, posto je namjera uvjetovati i aktivirati sve osjete publike sto snaznije, sto duze, ako je vec nemoguce trajno.
Jer tekstovi Trenta Reznora jedni su od najboljih, najsenzibilnijih, najpametnijih i najangaziranijih u povijesti rocka ikad. Svijetli i puni nade, isto kao i mracni, tmurni i tuzni sa dna blata svijeta.
Trent je vlasnik triju konceptualnih albuma, i njegov cilj je sto doslovnije i vjernije pribliziti svoje rijeci svakom ponaosob u auditoriju, sto iz dekade u dekadu sve bolje i bolje radi.
A majstor je i frontmen koliko i saman i propovjednik.
Ovom prigodom to je radio u ogromnom vakumskom prostoru svojih nota i stihova, jer druge rijeci za opis ovakvog koncerta nemam, dubinom i sirinom, visinom i volumenom koji vas usisavaju u zvuk i sliku, crno bijelu sa gomilom sivih tonova. To je ulazak u jednu zonu, u jedno stanje svijesti u koje vas pjesmu po pjesmu vodi sigurnom rukom Trent Reznor. To je toliko sugestivno stanje uma koje podrzava vas vid i sluh, a uz poznavanje rijeci i poetike Trenta, te uz njegovo doslovno izgaranje na sceni,(i benda dakako), da se slobodno moze tvrditi kako je ovo sasvim jedna nova dimenzija glazbe uzivo. Bljestava koliko i mracna. Izlaz na svijetlo ili put u mracni tunel kako se vec uzme. A pocesto i jedno i drugo.
I inace jest, kod velikih i ozbiljnih bendva i umjetnika, glazba uzivo nesto sasvim drugo od studijskih uradaka, rekao bi ono pravo nepatvoreno i jedinstveno istinito ali kod NINa je zaista i bas ozbiljna i velika razlika slusanja albuma kod kuce te dozivjeti sve to direktno ispred sebe, a sto aktivira sva cula koja imate, pa i neka za koja niste ni znali da ih imate.
Toliko je to direktan i zahtjevan live nastup.
Ono sto je bitno, i posve neuobicajeno za druge koncerte, nastupe i turneje, Trent svaku vecer u drugom gradu izmjeni i do 6-7 pjesama sto cini strahovit postotak od nekih 35% nastupa.
Znaci trebalo bi prakticki odgledati bar tri uzastopna showa da bi se dobile sve pjesme koje su uvjezbane za tu turneju. Ali nikakve garancije nema da ce biti ta i takva setlista. To je jednostavno, sistem na nevideno. Kad udes u dvoranu, sto si dobio, dobio si! A uvijek je drugacije. I to je jos jedan segment Trenta i NIN koji cini sve posve drugacijim od uobicajene prakse koncertnih nastupa.
Evo recimo, Right Where It Belongs pjesma s kojom negdje, a ne znate gdje ce to biti, van svih ocekivanja otvaraju show, a koja je meni jedna od najvaznijih, bila je prva u Becu. I doslovno sam se molio da bude i da je cujem uzivo, jer to je jedan od najboljih tekstva koje je moja malenkost ikad cula i procitala. I eto, Bog Rock and Rolla opet me je blagoslovio jer ta pjesma na pocetku, sa Hurt na kraju u samoj zavrsnici cini doslovno prvu i zadnju stranicu debele knjige koju je ispisao NIN. Te dvije pjesme sa tekstovima koje udaraju poput malja jedne su od najbitnijih u mom zivotu. A napisavši vec samo jednu od njih Trent je zaluzio ulazak u Hall of Fame, no s obe dvije on je zasluzio ulazak u moju dusu, u moje srce zauvijek.
Inace su mi te dvije pjesme poput podviga Ferdinanda Porschea u auto industriji koji je takoder otvorio i zatvorio 'knjigu' sa svoja dva modela; Bubom i Porscheom Carrera 911. Bogami. Bas zgodna usporedba koliko god se cinila dalekom od teme.
Ali ipak dva takva pothvata vise nego rijetko se dogode u zivotu...
Inace, njegovi preozbilni tekstovi koji preispituju zivot i smrt, pogled duboko u sebe i drustvo, zasto smo tu i kamo idemo, jecaj za razumijevanjem, vrisak za pomoci, red u kaosu, kaos u redu, u rasponu od egzistencijalnog nihilizma do radosti iskre zivota ma gdje ona bila, cesto vise nego samo politicke angaziranosti, konstantnog preispitivanja postojanja i zivota samog, cine Trenta jednim od najvjerodostojnijih i najpotkovanjih tekstopisaca ikad. Pjesnika u stvari, u punom smislu tog teskog i rijetko ostvarivog stanja duha, svijesti pa i tijela. Bar onog tako rijetkog kvalitetnog...
Jedinstvenog.
A izvedba Right Where It Belongs na koncertnom klaviru, ogoljena do srzi sa Trentom na tipkama i sugestivnom vokalu na samom pocetku koncerta, i samom na malom stageu u sredini dvorane, jedan je od mojih highlighta koncertnog pohodenja, ikada. Ta velicanstvena pjesma ogoljena do kosti na samom pocetku, a kazem, ne znas sto ces uopce dobiti na koncertu, vec sad znam, cinit ce jedno od najvaznijih sjecanja na neku pjesmu uzivo izvedenu predamnom ikad. Dakako uz zavrsnu, Hurt.
Proletjelo mi je kroz glavu, na tren po zavrsetku prve pjesme, mozda bi mogao i izici sad iz dvorane. Ovo je jebote dosta! Nisam, naravno jer sve sto se odvilo izmedu tih dvaju korica prava je senzacija.
Zasmetala mi je skrika i vristanje prilikom izvodenja prve pjesme jer odgovarala bi joj monumentalna tisina dvorane dok dirke klavira pune prostor kristalnim zvukom. No eto, ljudi su dosli na rock koncrt i shodno tome tako se i ponasaju.
A istini za volju, Nine Inch Nails krasi izrazita agresija pri interpretaciji svojih stvari, cak i kad su najtise poput ove dvije navedene. Fascinantno je to. Zvukom i aktom na pozrnici, agresija se osjeca tokom cijelog nastupa. Bas kao sto to osjecam i slusajuci im albume, doma. Valjda i ne moze biti drugacije kad se vec prica o tako ozbiljnim stvarima koje nam Trent podastrijeva i kojim nas zeli zaokupiti.
A to i uspjeva. Potpuno.
Izvode sve. Rock. Metal. Industrial. Techo. Od zaglusujuce buke do skoro posvemasnje tisine na vec spomenutim fascinantnim pjesmama na pocetku i kraju nastupa.
Ali sve uz nevjerovatnu dozu agresije. Bas mliju sve pred sobom.
Trent je bio izrazito koncertno raspolozen. Vidi se da mu svirke uzivo fale nakon svih tih godina bavljenja filmskom glazbom.
Bogami, falilo je i nama Trente...
Iako je ovo moj prvi NIN i tko zna hoce li ikad biti jos jedan, cini mi se kao da sam ih visekratno vec odgledao. Nevjerovatan je taj osjecaj. Kao da sam se nasao sa starim, davno negdje izgubljenim prijateljem...
A sad smo se izgrlili, onako iskreno, snazno. Muski.
Koncert koji tjera na razmisljanje. Koji zahtjeva potpunu angaziranost i koji ostaje u dugom sjecanju.
Dugo sam ih cekao, ali isplatio se. Sve sto sam dobio tu vecer, cisti su biseri. Wish, March of the Pigs, Copy of A, Bowieva I'm Affraid of American, Perfect Drug i posebice Head like Hole...
Sve skupa 20 pjesama u sat i 45. Kazem, trebalo bi biti jos na bar dva koncerta pa uhvatiti jos minimalno deset drugih pjesama, ali ja sam zadovoljan. Miran. Bas mi je agresija Nine Inch Nailsa podarila dusevan mir, sto je paradoks ali i gola cinjenica.
Posvemasnje zadovoljstvo i mir. To se odnosi kuci s ovog nastupa i ostaje u trajnom vlasnistvu.
I Amen na to!
P.s.
Bila je i predgrupa. Warm up. To jest on, jedan jedini. DJ. Njemac, mislim, Boys Noize se naziva. U zivotu me nije nista tako 'satralo'. Teski techno. Jedva sam ziv ostao...
Negdje po sredini koncerta izveo je ponovo s Trentom i Aticusom 3 tecno stvari na maloj pozornici u sredini hale i to takoder nije bio moj đir ali izdrzao sam zbog onoga prije i onoga poslije. To su ti hirovi Trenta i koketiranje sa svim i svacim. Radoznao je. Moze mu se. Zna znanje... |
Los cukar na fritulama! |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15843 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 01/07/2025 : 20:30:12
|
JEAN MICHEL JARRE
28/06/05.
Arena, Pula
Jel da, da svi znamo za domete i ostvarenja ovog pionira elektronske glazbe?
Ma retoricko pitanje... naravno da sve znamo.
I sa zvukom revolucionarnih prvih 5-6 albuma, sa kojima je poceo utabati stazu neceg skroz novog a drugacijeg, jednostavnog a grandioznog, a naposlijetku ne da ju je poplocao, vec tu stazu prosirio na velicinu avenije sa po par traka na svakoj strani, a ujedno je i pozlatio u omjeru vreca cementa-vreca zlata, da malo iskarikiram, ali nisam daleko od istine.
Sudeno mu je bilo, i dano mu je bilo da bude drugaciji, zanimljiviji i senzibilniji u svemu sto je cinio, pa je tako ispao i donositelj vatre, a i ostao luconosa jednog drugacijeg vida glazbe, te slavu iste pronosio diljem svijeta, bolje reci globusa.
I silne prekrasne, prepoznatljive melodije...
Iz cega su proizasli i zaista nevjerovatni rekordi. Ozvucen Houston. Koncert na Kineskom zidu, u Sahari, podno piramida u zabranjenom gradu, Tiananmenskom trgu...
I te krasne melodije...
Miljuni ljudi na koncertima, (doduse nisu se placale karte), od Place de la Concorde u Parizu 1979e, do Moskve 1986 sa tri i pol miljuna ljudi...
Visekratni ulasci u Guinnessovu knjigu rekorda...
I melodije, koje sam bas htio cuti u Puli.
Izdavanje albuma u samo jednom primjerku kao vid pobune protiv nepravedne diskografske politike i grabezi cijele industrije, te unistavanje svih mastera te prodaja istog nekom sretniku na nekoj aukciji za par vreca dukata...
Sve to znamo, jel da?
I slazemo se da je jedinstven, zaista unikatan oblik glazbenika. To mu je za vjecnost svima nama. Ostavstina civilizaciji i ljudskom rodu.
Bio je vec u Hrvatskoj, u Zagrebu, u areni. Pred 14 godina. Kazali su mi, nije bila bas popunjena...
Nisam ga uspio cuti i vidjeti tad, zarko sam to zelio sad. U Areni Pula. Onoj pravoj areni od 2000 godina, najocuvanijoj na svijetu. To mi se cinilo vise nego pravi pravcati zgoditak, narocito osupnut starim vec dozivljenim nastupima u tom velebnom, carobnom i neponovljivom ambijentu koji utjece na sve glazbenike i grupe koje sam tu vidio. Bilo da se radilo o koncertu Marilyna Mansona oko kojeg se digla bas halabuka pa i hajka, preko rasprodanih Foo Fightersa u dvije veceri za koje ne da se trazila karta vise, nego se nudio bubreg, do proslogodisnjeg bomba spektakla Simple Mimdsa...
Na svakog Arena Pula ostavi dojam. Neumitno. To sam se kazem, visekratno osvjedcio. Glazbenici ne znaju 'gdje bi udarali' od cuda pri susretu s publikom u tom prostoru i sviraju bar u jednoj brzini vise ako ne i dvije.
I zato sam tu htio cuti te stare, dobre melodije.
Nista manje ni drugacije nije reagirao ni danas, sa 76 godina, gospodin Jean Michel Jarre. Vise mu se bas ni ne ide na turneje. Zatvori ili otvori tu i tamo neku olimpijadu ili proslavi pad Bastille pa uvelica te dogadaje svojom glazbom, ali poziv za nastupom na Trgu svetog Marka u Veneciji, u Pompejima i evo Areni Pula, kako je rekao; ne odbija se. I to je nekoliko puta ponovio i u intervjuima prije koncerta, te na samom nastupu, da mu je cast i zadovoljstvo biti u tom grandioznom prostoru.
I shodno tim izjavama samog glazbenika, te osobnom unutrasnjem osjecaju kojeg dugujem iskustvu dozivljaja nota u tom stoljetnom kamenu, samo sam krenuo iz Beca za Pulu. Spojiti NIN i JMJ. Sto da ne. Zbog melodija iz mladosti.
Smatrao sam to perfektnom idejom.
Sve dok nisam dosao na koncert. Jbg.
Malo sam cekao s ispisom ove recenzijice, jer su se po novinama i portalima dijelili hvalospjevi danima, ovom nastupu, sakom i kapom. No po meni to nije bilo za toliku hvalu.
Da krenem redom.
Opet je warm up bio neki 'tehnas'. Neki nas. Neki Durdov. Kazu, jako ime od tog đira...
Veze ja to nemam. Uspio me je opet izubijati sintetikom skoro kao onaj Svabo u Becu, prije NINa. Arena je u samom zalasku sunca isijavala obilje stupnjeva celzija akumuliranih u stoljetnom kamenu i sve je to bilo tesko probavljivo i jos teze izdrzivo...
Ni pivu nisam popio, vec tri bocice vode, samo ilustracije radi, da se vidi koliko je sve to tesko bilo.
I ajde, da se ne zadrzavam prevec tu. Pokoji sporadicni pljesak. Sunce udara. On pusta neku 'cikiciju', ljudi nako...pa ovako...sve bez veze dok nije otisao. Dvije veceri pulta i techna, ajme meni mi je.
Nista, idemo dalje kazem ja. Lukovi Arene pune se crvenilom i zutilom zalazeceg sunca i stvaraju spektakularnu koreografiju. Nebo se vec blago mraci, a neopisive boje se dizu sa strane mora koje reflektira oganj sunca na zalasku. Prekrasne slike. Vec sama priroda u spoju sa nevjerovatnim inzinjeringom ljudskog uma i volje, Arenom samom, stvaraju efekt koji ni jedan bend nece nikada moci pa da ih i preuzmu sami Industrial Light & Magic, Georga Lucasa i Stevena Spielberga... no way. Ovakvo sto se samo moze vidjeti u prirodi samoj na koju smo posve zaboravili, ali ona nam se javi ovako, posalje poruku da je tu, ako to vec nije poziv za pomoc majke Zemlje...
I onda ide ono sa razglasa; 10,9,8,7,6,5,4,3,2,1,0
vec simptomaticno za JMJ koncerte, i sve eksplodira. Zvuk, svjetlo, efekti, razglas...
Sve je cisto. Prokleto dobro producirano. Bezobrazno kristalno i tocno.
Redaju se numere, ne mogu kazati pjesme, ali sve novije. Agresivnije. Gospon Jean je sam na pozornici okruzem tim cime vec jest, tim masinama i uredajima kojima nareduje prstima da proizvode to zvukovlje.
Ali nema nikog osim njega. Nema, kako da to kazem; benda.
A nema nista ni od starih dobro znanih melodija iz stotina jinglova, radio i TV spica, gomile uvoda u sportske emisije, a o reklamama da i ne govorim. Sjecate se one za JAT?
Ako i ima natruha onih krasnih avangardnih, pionirskih zvukova sa Oxygena, Equinoxea, Magnetic Fieldsa, oni su krnji, izremastizirani, masakrirani, skraceni i izmjenjeni. Jednom rijecju izmuceni. I ni nalik originalima. I sto 'koncert' duze traje to se sve vise pretvara u techno party, na momente rave party. Bogami kad ja znam sto je obuzelo Sjor Jarrea...
A on cupka, skakuce, u sitno plese, patikicama vrti...
Kazem, ovo uopce koncert nije. Ovo je mantranje DJa.
Samo sto nije sa dva Tehnicsa, vec vrag ce ga znati s kojih davolskih sprava JMJa.
Cak nam je i kroz kamere na svojim naocalama dopustio da vidimo sto to on prcka, iliti krcka u njegovoj kako je kazao; kuhiji.
I zaista, povlaci on, bode, gura, pomice stosta prstima, ali onih starih melodija nema pa nema...
I tako sve do kraja. 22 teme, niposto ne pjesme, u sat i 40, na samostalnom DJ setu gospodina Jean Michele Jarrea, nisu i ne mogu biti koncert. A pogotovo sto tu nije pusten, kad vec nije odsviran, nijedan kapitalac. I to za prilicno paprene pare, kad vec to moram spomenuti, a vjerujte, to mi za dobru glazbu i dobar nastup nikada nije protuargument.
Tja, dobio sam sto sam dobio tu vecer. Citam u novinama, rasplesala se Pula, pa bas i ne. Iako se cupkalo. Jest malo. Cak sam i ja udarao ritam zamisljenog basa, rola i fusa, ali ljudi moji, daleko je to od koncerta. Predaleko.
Ali bez onih svima znanih melodija...bar ne originlnih.
Da nije bilo ovog magicnog prostora, puno bi, svasta nesto losije napisao za velikog Jean Michele Jarra, koji jebiga mozda vise nije ni velik. Mozda mu je samo s godinama sve dopizdilo, ili je malo 'porebambia', pa se vraca u mladost i ludost pa pusta tesku 'cikiciju'. (Iako, covjek se zaledio u vremenu i izgleda predobro, kao mladic, tko zna sto trosi da tako dobro izgleda)
Pa je bolje da stanem sada jer nije mi drago da unatoc svemu, govorim kontra velikana. Tko i jesam ja jebiga za to. Ali bogami nije mi se, bas mi se nije svidjelo.
Ostao sam nasuho, bez ijedne od onh velicanstvenih, svima znanih, i dragih, najradio frendly melodija ikad. Ni jedna nije bila u originalnom ruhu.
Tako da, Last Night a DJ Saved My Life, nije niposto!
Bogami nije!
Naprotiv, dobro ga je iziritirao. Izmucio. Nazalost.
|
Los cukar na fritulama! |
|
|
| |
Topic |
|
|
|
Recenzije koncerata
