| Author |
 Topic  |
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15860 Posts
Member since 24/04/2012 |
 Posted - 24/08/2025 : 13:10:14
|
BLIND GUARDIAN
23. kolovoza 2025.
Tvornica Kulture, Zagreb
Pri pocetku ove tekuce koncertne godine promislio sam; ovo ce biti godina heavy metal svirki. I lijepo je to pocelo; Pantera, Pagan Fest, Dirkschneider, Godsmack, Harder than rock festival...
Ali iz objektivnih, ali meni tesko prihvatljivih razloga preskocio sam Saxon i njihovu festu slavljenja kompletnog Wheels of Steel albuma, te WASPovog izvodenja istoimenog prvjenca u zivo, (jer su svirali u blizini gdje, eto ne idem), i to me je poprilicno razocaralo. Gorak okus u ustima isprati ce WASP u Boogalooa ubrzo, za koje sam vec uzeo ulaznicu, odmah po nedavno objavljenoj fantasticnoj vijesti, a i taj mi bend puno duguje jos od odbijanja svirke u Zadru 2012e na Metalfestu i uzasnih scena sa Megadethom uzrokovanih bas zbog svade dvaju velikih bendova te ruzne i proklete veceri. (St je tema za jednu posebnu pricu)
U meduvremenu sam odgledao NIN, Manowar, Gojiru...tako da sam se prilicno, dostatno usrecio, a sad je evo sinoc dosao i Blind Guardian u metropolu nakon dugih 14 godina da donese jos malo utjehe, (jer to sto nisam uhvatio Saxon koji svira kompletan Wheels of Steel meni je grdna steta), mojoj metalskoj, (ili metalnoj ;), dusi. Kako vec...
Prvaci i doajeni power metal stila ili bardovi zanra kako ih naziva mnogobrojna sljedba, njemacki Blind Guardian svira vec 40 godina! A predvode ih konstantno sa ponekom izmjenom stila na albumima od samog pocetka pjevac Hansi Kürsch te gitaristi André Olbrich i Marcus Siepen. Veterani i vrhunski profesionalci glazbenici, kako to vec samo moze dati heavy metal.
Bend je prosao 'sito i reseto' i iskalio se tijekom vremena u jedno od najvaznijih imena scene i zanra te dobio duboku zahvalnost publike, koja je moze se to reci; slijepo vjerna bendu. Kako uostalom to i radi metal publika diljem globusa. A to i jest odlika metal bratstva koje je trajno i dozivotno te publika samoobnoviva. Vjernost do kraja. Bolje kazati; pravovjernost sa svim znacajkama religioznosti koja se javlja iznimno samo za ovu vrst glazbe.
A Blind Guardian ljudi bas vole!
I to se pokazalo sinoc i vise nego drugdje po svijetu, te se subotnji koncert pretvorio u pravu svetkovinu singalongsa na cemu bi pozavidio i jedan Mate Miso Kovac. A sve je rezultiralo i dodatnom minutazom kao nagrada zagrebackoj publici i njihovim gostima. I mogu ponovo kazati, u Zagreb se ide gledati koncerte. Svaki drugi, treci zavrsi sa dodatnim vremenom, rekao bi produzecima koji se ne daju drugima u drugim gradovima. Prokleto volim koncerte u Zagrebu i iznova se svaki put odusevim atmosferom i zaista se to mora napisati; poznavanjem materije od strane posjetitelja koncerata. Profilirana publika koja sa izricitom svrhom i zeljom dolazi na ciljani koncert, nevjerovatna je! I tako vec desetljecima, da me iznova uvjerava u to. A i krasno je biti dio toga. Negokako.
I cijeli zivot hodcastim po koncertima, kako u blizoj okolici; Ljubljana, Sarajevo, Beograd... te malo dalje po Europi; Barceloni, Ateni, Pragu, Becu, Parizu, Milanu, Rimu, Budimpesti, Munchenu, Kopenhagenu, Londonu (nedavno prvi put), pa jos malo dalje; Singapuru, Buenos Airesu... da ne nabrajam kao ludak, ali Zagreb je broj 1! I tocka!
I stoga i zato, sinocnja puna dva sata i pokoja minuta povrh, prvorazredne metal svirke.
Zivimo u vremenu kad se sve moze, kad u istom danu krenes iz Splita, a navecer si vec u Singapuru, a klikom 'misa' imas dostupnu svaku mogucu informaciju ovog svijeta i drustva, pa nije tesko provjeriti koliko Blind Guardian svira svoje koncerte. Kad nisu u festivalskoj skracenoj setlisti, to je uvijek super pristojnih sat i pol do postenih sat i 45 za ovu vrst glazbe.
A u Zagrebu 2 sata i pet minuta.
Ima tu nesto, zar ne?
Bez predgrupe, (a i sto ce im), od prve pjesme The Ninth Wave, preko gromogasnog; Dobra vecer Zagrebe kao uvod u Blood of the Elves, preko prvog highlighta veceri; Nightfall, odsvirali su nam, bolje reci odprasili 18 pjesama.
Dupke puna Tvornica u kojoj se natiskalo po meni vise od 2000 ljudi, te rasprodane ulaznice vec od prije par mjeseci mogle su biti znak da se ide u veci prostor. Bocarski dom mozda. To ostavljam organizatoru na dusu jer mogli su prepoznati prostor za dodatnu dobit ako nista drugo, i sreca je da Tvornica sad ima skoro pa urednu klimu prostora inace bi svi bili 'gola voda'. Ovako sam se, istina oznojio kao pas ali i hladio me je bar nesto AC sustav sa stropa.
Na koncertima ako ne redovno a ono pocesto sto se moze vidjeti po svim objavljenim snimkama ima pregrst floskula, tipa; volimo vas, najbolja ste publika i ostala lazna preseravanja. U Zagrebu toga nema. Jer nema ni potrebe. I ovo sinoc je ponovo istinski dokaz. Hansi nije mogao ni pricati kakvo je bilo skandiranje. A kad je pjevao, publika bi jednostavno preuzela vodstvo i uglas pjevala tekstove. Pa kome to ne bi bilo milo... bendovi zive za takvo sto. Gustali su Boga svoga. Smijali se, gestikulirali, pljeskali, mahali publici i naravno, ubacili u vecu brzinu!
Hansi ima inace taj prisan odnos s auditorijem i interakcija je izvanredna. Svaku pjesmu opise kako je nastala ili ubaci neku anegdotu. A sinoc mu je svaka deseta rijec bila Zagreb.
Inace su im koncrti vrhunski a ovaj je bio poseban.
Ja sam se nazalost podbocio na desnoj strani na zid negdje na sredini povisenog dijela gedalista jer sam bio umoran kao pas i nisam mogao odraditi koncert u uzbibanom parteru, pa zbog toga na tom mjestu nisam imao najbolji moguci zvuk ali to sam si, sam kriv. Mogao sam proci i puno bolje na ovakvom koncertu. Koji je, reci cu to po stoti put, izvnredan primjer razlike slusanja nosaca zvuka i prave koncertne izvedbe, apsolutno u prednosti po svim stavkama ove potonje.
Priznajem, prije mi je bio malo cudan nacin na koji Blind Gurdian radi tekstove i stihove svojih pjesama, nekad davno, jer se referiraju na J. R. R. Tolkiena, Stephena Kinga, Alana Moora...kao to je vec onako zamisljeno kako treba u originalu, ali sad mi je to sasvim u redu. Izraziti zahvalnost i ljubav prema odredenim djelima njihovih favorita sad potpuno razumijem, i to mi je dobro, i zasto da ne... Zao mi je samo sto nisu odsvirali mocnu i odlicnu; Secret of a American God direktno prislonjenu na ostavstinu Neil Gaimana, a koja je do sada bila standardni dio repertoara. No sve ove ostale ipak su je uspjesno zamijenile.
Glazbeno sto se tice mojih zapazanja i osjetilnih senzacija tu mi je na prvom mjestu bubnjar Frederik Ehmke koji je u sastavu zadnjih dvadeset godina i sad ga se smatra punopravnim clanom, kao zamjena za prvog bubnjara Thomasa Staucha koji je 2005 otisao i osnovao Savage Circus i jos neke druge projekte.
I mogu reci da je ovo jedan od slucajeva gde je zamjena jako bolja od originala. Kako taj Ehmke udara duple bas pedale jedno je od jacih iskustava do sad. Inace su bubnjari podjeljenih umova na cetiri djela, za svaki ud jedan dio bunjarskog seta na kojeg 'možđani' salju signal, ali ovaj je podjeljen 'samo' na pola. Do pojasa i od pojasa. On je cijeli koncert proveo u divljem ritmu duplih pedala, a gore setao prelazima kad ne bi 'unistavao' cinele. I u ovom slucaju to je bilo spektakularno koliko i jedinstveno iskustvo.
Gitaristi su me kroz cijelu vecer podsjecali na najbolji gitarski par rock svijeta; K.K. Downinga i Glen Tiptona, i ja ovim Njemcima bolji kompliment ne umijem udijeliti. Dakle ne pricam o Hendrixu, Claptonu, Knopfleru, Satrianiu ili Vaiu. Vec o duplim gitarama. O svirci u dvoje. A ovo dvoje se besprijekorno razumiju.
I inace me u dosta segmenata podsjecaju na Judas i to poglavito Pain Killer album sa svojom strukturom solaza, sto se brzine, tehnike i stila tice a upraznjava ga bas i njemacki bend.
A cujem i rani Queensryche te Helloween, recimo u meni jako dragoj pjesmi Majesty.
I ti i takvi momenti bas mi se svidaju, nema rijeci o nekoj kopiji vec je to samo nadogradnja na osebujan stil Blind Guardiana.
Sve je cisto i perfektno. Ovo je epski, grandiozni metal.
A takvi su i refreni; velebni, operni, monumentalni, kao i svaka struktura njihovih pjesama bilo brzih bilo sporijih, elektricnih ili akusticnih. Sa melodijama i meduigrama srednjevjekivne glazbe s nekih engleskih ili skotskih dvorova.
Hansi ima glas i dandanas, ne libi ga se pustiti, onda kad mu je to zagrebacka publika dopustila, ako ga nije nadglasala...
Jos uvijek odlicno pjeva nakon 40 godina.
Rekao je da smo Blind Guardian predugo cekali ali da to sad nece biti slucaj, pogotovo ne, nakon ovakvog koncerta. Dugo su se oprastali od nas poslije izvrsnog bisa sa Sacred World, Walhalla i Mirror Mirror.
Walhalla mi je bila posebno upecatljiva sa zbornim pjevanjem cjelokupne dvorane dok Stauch drzi goli ritam kostura pjesme na bubnju. Impresivno!
Ne snimam gotovo nikad nista s koncerata jer mi to odnosi paznju, ali dio ovog 'ludila' morao sam zabiljeziti.
Dakle, punokrvni heavy metal koncert sa nagradom za one koji zele malo vise i znaju malo vise. Uzivanje za sjecanje.
Hvala Blind Guardianu na ovoj srcanosti i predstavi nakon toliko godina a hvala i zagrebackoj publici koja je i nagradena od samog benda. Da nije takve publike, ne bi ni bilo ovakve svirke. I zato i dolazim u Zagreb te prelazim te nemile kilometre koji su mi vec i postali sasvim prirodni i normalni. Uđe to u krv.
Bas kao i heavy metal.
Te ne pusta vise nikad!
|
Los cukar na fritulama! |
Edited by - ivanl on 27/08/2025 23:11:29 |
 |
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15860 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 28/08/2025 : 01:34:46
|
MARC RIBOT'S CERAMIC DOG
25. kolovoza 2025.
Sustipan, Split
Prvo i osnovno, odmah moram pohvaliti incijativu ljudi u Vibrez Festival organizaciji pri Hrvatskom Domu u Splitu sto su napokon poceli sa dovodenjem stranih glazbenika u nas grad. Na dva prekrasna mjesta; Peristil i Sustipan. Ne znam koje je impresivnie. (Jer imamo se i mi itekako lokacijma pohvaliti koju nam je ostavila u 'amanet' burna proslost. Da ne budemo u sjeni Pule ili Šibenika)
Odmah da se razumijemo nisu to neka prvorazredna zvucna imena i ima se tu jos prostora za napredak ali trenutno stanje mora veseliti svakog entuzijastu rocka, u ovom kulture gladnom i nogometom izmucenom gradu.
Ako je i pocetak, dobar je! Nastavimo ovako, jer pokazalo se, publike ne nedostaje koja je zeljna ovakve glazbe.
I lijepo se drustvance okupilo na Sustipanu, tom starom, bivsem splitskom groblju, na kojem je i moj otac davno sudjelovao u prebacivanju grobova i njihovih 'stanovnika' na novu lokaciju, a sve s idejom da prostor postane lijepi park grada.
I to se i uspjelo. Generacije klinaca, (mulaca), tu je odraslo s pokojom bocicom u ruci slusajuci rock and roll. A sad kad su stasali, evo imaju priliku na tom krasnom mjestu i uzivo cuti ponesto rock nota i zvuka.
Dakle Marc Ribot! (I jedan od njegovih brojnih glazbenih ogranka), u najljepsem parku u najlipsem gradu na svitu!
Potrebno je reci par stvari o njemu.
Poceo je pred 40 godina kao studijski gitarist, session glazbenik i odmah 'ubo' kapitalno djelo. Naime odsvirao je dobar dio Tom Waitsovog albuma Rain Dogs iz 1985e, te poprilicno utjecao na daljnji tok karijere slavnog pjevaca, a kojem je bas taj album proglasen za jedan od najboljih. U onome sto dolazi, tada, mladi Marc Ribot odsvirace mu ih jos 6! Nije lose za jednog, onda 1985e, mladog glazbenika...
Od tog momenta na ovamo, Marc Ribot je suradivao sa Elvis Costelom, John Zornom, T Bone Burnettom, Davidom Sylvianom, Wilson Pickettom, Robertom Plantom, Elton Johnom, Mike Pattonom, Alenom Ginsbergom, Diane Krall, Marianne Faithfull i mnogim, mnogim, mnogim drugima.
A uz impresivan popis suradnji s drugim velikim imenima, Marc je konstantno imao svoje projekte, (pocesto i istovremene, kao upravo sad kd svira s tri benda), u rasponu od kubanske glazbe, preko sviranja filadelfijske soul glazbe sve do post rocka. (Tesko mi je ovdje sve to nabrojiti, nije ni potrebno, nisam vikipedija)
Ali bitno je za splitski koncert da evo pod stare dane, a 71 godina mu je, nikad nije bio zesci. Nikad rockerskiji. Nikad avangardniji, i totalno alternativan.
Na Sustipan je dosao sa zbilja izvanrednim basistom Shahzad Ismailyem i bubnjarem Ches Smithom, koji su prikazali, to jest izveli izvanrednu magiju improvizacije prateci totalno opustenog i jos vise 'caknutog' Ribota u svojevrsnom koncertu jazz, post rock alter nastupa.
U svakom slucaju, nikad zesci Marc Ribot u alternativnom izricaju u Splitu, mislio sam se u sebi prije nastupa, potjerat ce pola te splitske publike, koja, moram to kazati, nije navikla na ovu vrstu glazbe u gradu. A dobro smo se 'iscakulali' o koncertima i glazbi nas grupica pohadaca nastupa. Kako je kazao Vika, vidis da nas ima, jos malo i vise nas je nego u Vintageu u Zagrebu. I bio je u pravu skupilo nas se i za jednu punu Mocvaru na Trnjanskom nastupu.
Ali dobrano sam se prevario.
Vec sa prvim stvarima sa recentnog albuma Connection od prije dvije godine preko retrospektive ostalih ploca, publika ga je odlicno prihvatila.
Od momenta kad je sjeo u stolicu, (a sviraju sjedeci), onako pogrbljen uz gitaru, s boka desno pred publikom, (basist u sredini, bubnjar takoder s boka lijevo, zanimljiv nadasve koncept na pozornici), auditorij ga je odmah isprve dozivio i ostao fokusiran sve do kraja postene svirke od sat i 40.
Mene je odmah podsjetio na Eugena Chadbourna i dva mu davna koncerta koja sam pohodio, (jedan uz pratnju prvog bubnjara Franka Zappe i Mothersa, Jimmy Carl Blacka, po imenu Jim and Jack Show) i to sam kazao Miru do sebe, bratu mog kuma koji valjda ima Zappinih snimaka vise negoli i njegova djeca u onom cuvenom Tresoru, iz kojeg svako malo nesto vade pa remasteriziraju...
I jest odgovara mi on, uz dobar dio zvuka i atmosfere Captain Beefhearta. I bogami, sjetim se da su bas Chadbourne i Jim Carl Black izvodili onomad i dosta tih pjesama osobenjaka Beefhearta.
I to je taj neki glasno-tihi alt-prog izricaj sa puno improvizacije. Zanimljivo, svo troje su imali notni stalak i pratili bi odredeno vrijeme notni zapis, dok jednostavno papiri ne bi popadali na pod a 'davo odnio smjer' glazbe.
Raspistoljilo bi se to i otislo u duga improvizirajuca sola gitare sa fenomenalnom pratnjom basa i bubnja, od kojih nisam znao gdje da gledam prije, koliko su bili dobri oboje a savim spontani. Mislim se, kako je i ovo bend koji nikad ne ponavlja istu stvar iako i pocne po nekom zadanom i uvjezbanom kosturu pjesme. Bas po mimici i pogledima ovo dvoje koje prate Ribota vidi se da ni oni u odredenom trenutku ne znaju gdje ce vec se jednostavno prepuste momentu, sve dok nakon nekog vremena Marc ne digne glavu i klimne; okej idemo sad ovo. Ili ono. Svejedno.
U jednom trenutku Marc je i otisao s bine i ostavio njih dvoje da 'krce ledinu' sve dok se nije vratio s pivom i nastavio neki skroz novi solo.
Bubnjar Ches je bas izvanredan, ali njega se zna iz mnogih takoder velikih suradnji, a meni najvaznijoj i najzanimljivijoj s Mr. Bungle i Pattonom, pjevacem iz Faith no More, sa kojim je i svirao turneju.
Basist Shahzad Ismaily, multinstrumentalist i producent fascinira svirajuci svoj instrument, ali i pjeva na koncertu, ne libi se ni gitare i sola, udara po elementima bubnja, samplira i svira klavijaturice, a Marc ga je i predstavio kao basistu ali i sviraca 'the other staff'.
Meni je najzanimljivija bila interpretacija Soldiers in Army of Love, koja se pretvorila u nesto nalik rokcini Steve Wynna i njegovih nikad prezljenih, jednih od najvecih; Dream Syndicate.
Svasta ste tu mogli cuti i dozivjeti. Marc mije rob navike ni stila i svojom desnom rukom, (iako je ljevoruk!!), odlazi na koliko skripave puteve gtare, toliko i njezne, lirske... u jednom trenutku bili smo i u latino ritmu, sto mu je moment fascinacije zvukim s Kube.
Svo troje su dali jednu od najneobicnijih svirki ikad u mom gradu, ako ne i najitrigrantniju, ako ne racunam Eugena Chdbournea koju je organizirao moj kum.
A pojavila se i jedna poveznica s njim,( ne kumom Niksom, vec Eugenom Amerom;), jer je Marc rekao kako se vraca iz ovog prekrasnog grada u svoju sad okupiranu zemlju i kako 'drzave' vise nisu mjegove drzave...
I to me podsjetilo kako je davno u kinu Zlatma vrata netko dobacio Eugenu Chadbournu americku zastavu na pozormicu, a ovaj je uzeo te obrisao nos u nju i bacio je. Znaju biti, (malo je kazati), kriticni ti Ameri prema svojoj zemlji. (Po meni, jbg. imaju i zasto)
Ali ostavimo se politike, ovo je bio prvorazredni dogadaj u mom rodnom gradu i sad to statisticki zadnjih godina pomalo krece naprijed. (Prije par godina radio sam statistiku nastupa stranih imena u Splitu, i rezultat je bio vise nego porazan, u 40 godina koje sam obradivao 1983-2023, manji broj od tog broja je izvodaca i grupa u drugom gradu drzave. Zagreb takvo sto 'obavi' u jednoj tekucoj godini. Minimalno.)
Ali reci cu za kraj i ovo, bas je bilo gust doci pjesice, lagano na koncert. Kao pravi Purger. I isto tako, jos laganije 'pjehe' vratiti se svojoj kuci u manje od 15 minuta. (Blago vam se Zagrepcani i ne znate sto imate)
Ali eto, da se i ja jednom nauzivam i osjetim kao pravi Purger. Bas sam zasluzio.
Dajte Vibrez, jos. I dajte vise. Jos 'jacih' imena, vec slijedece godine.
Ima nas za to. Pokazalo se...
A i zasluzili smo! |
Los cukar na fritulama! |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Recenzije koncerata
