| Author |
 Topic  |
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15877 Posts
Member since 24/04/2012 |
 Posted - 21/09/2025 : 12:03:39
|
SHIP Festival, dan treći na dan četvrti
13 rujna na 14 rujna
Azimut, Šibenik
Kako rekoh, placena ulaznica vam donosi narukvicu s kojom mozete ulaziti na sva mjesta gdje se odvijaju svirke na SHIPu. Naravno, to ovisi o vasoj dobroj volji a bome i fizickoj kondiciji jer iako je sve teoretski na pjesackoj udaljenosti i pazilo se koliko se moglo da bitan line up ne ulazi prevec u preklope, stalno penjanje i spustanje na tvrdavu Sv. Mihovila zahtjeva odredene napore. A i pri svakom posjetu Šibeniku u mom zivotu do sada, ne mogu se stati pitati kako stari ljudi, a pogotovo recimo majke s kolicima uspijevaju odraditi sve one strme kalete. To su zaista svakodnevni pomalo i sportski poduhvati, ali valjda se na sve navikne...
Bilo kako bilo, nakon udarnog programa na tvrdavi lagano sam se spustao istim tim strmim kaletama na Rivu, sto je zaista ponovo i uvijek fascinantno iskustvo, a zacrtao sam zavrsiti dan, bolje reci vecer i noc u Azimutu klubu podno Katedrale Sv. Jakova.
A klub je to, koji pomalo i nenametljivo, ali sigurno ulaze napore da ugosti neka zbilja zanimiljiva strana glazbena imena, i koji mi je podario par zaista izvanrednih koncerata. ( da spomenem recimo 1000mods koje sam u malo vremena odgledao u krcatoj zagrebacoj Mocvari pa onda u Azimuta, i u Šibeniku je bilo kudikamo bolje sto je bas intrigantan podatak)
Otisao sam na nagovor Czwika, (Cvik se cita), s kojim sam u davno prohujaloj mladosti kistom i bojama, (tko je tada dao sprejeve), ukrasavao staru skolu jedne mracne, (takoder davno prohujale noci), parolama koje su velicale heavy metal, tu i takvu, onomad, nasu neupitnu svetinju. (A podosta te ideje ili ako bas moram napisati; religije, ostalo je i danas, he-he)
Cvik, (poljak podrijetlom), se od tada kao cijelozivotnim pozivom bavio ozvucenjem i inzinjerstvom zvuka, a zadnjih desetak godina je i u kojekakvim organizacijama koncerata, te izmedu ostaloga vodi jednu grčku grupu koju mi je preporucio kao svoje.
I bas mi se poklopilo i sa slijedecim bendom poslije njih a kojeg nikad nisam odgledao, te sam se rado spustio u odlican klub koji je u srednjem vijeku bio cisterna za pitku vodu Kresimirovog grada sto je takoder jos jedna gradska atrakcija.
I taman na vrijeme kad su se Grci ustekali i zapoceli koncert...
-KOZA MOSTRA
Bend je to iz Thessalonikia, ilitiga Soluna predgrađa Athene u kojem sam bio podosta puta, (i kupio najbolju rocersku koznu jaknu ikad), grada za kojeg me vezu lijepe uspomene. (Zanimljivo, sad kad 'thinkam', tu sam kupio i svoj prvi CD, a znam naravno i koji je bio; Sisters of Mercy/Some Girls Wander by Mistake, sa jos dva; Iggy Popom i Zodiac Mindwarpom, ali ovaj je bio bas prvi uzet s police u mom zivotu)
Eh, uspomene, uspomene...
Bilo kako bilo, bas volim Grčku i kad sam vidio da old school sijedi i postariji dugokosi rocker svira elektricni bouzouki, znatizelja mi je samo porasla.
I mogu vam reci da su temperamentni Grci odradili vrhunski show. Pjevac je 'umirao' u animaciji publike a svesrdnu pomoc mu je davala punasna pjevacica iz koje je izlazio visok i mocan vokal, uz potmulu tutnjavu ritam sekcije zacinjene heavy gitarom. Sto kazati? Neviden spoj svih mogucih stilova. A sto tek kzati za bouzouki u svemu tome...
Pokusat cu im zaljepiti etiketu! Folk rock ska bend sa divljim ritmom i uz pregrst narodnog uhu ugodnog tradicionalnog grckog melosa. Glazbeno negdje na tragu Dubioze Kolektiva i prstohvatom Zabranjenog Pusenja, ali s heavy solazama uz tise dijelove ravne glazbeno-filmskim najboljim ostvarenjima Ennia Morricoea. I to iz spaghetti westerna, doslovno. Ali na grcki nacin... grcki western.
Nemoguce?
E pa, upravo su to uprizorili ovi Grci koji su se pretvorili u 'zivu vodu' tijekom nastupa a publiku rasplesali do iznemoglosti. Uspio sam se dohvatiti jednog barskog stolca uza zid, ali nisam si mogao pomoci da ne cupkam na njemu usprkos sad vec osjetnom umoru od cijelodnevnih koncerata.
Pita me poslije Cvik nakon sto ih je slikao ispred publike kakvi su ti ovi moji?
Ma odlicni druze! Sto mu mogu reci...
Zarazna je i mocna ta grcka rock and roll energija i nakon odgledanih im sunarodnjaka; vec spomenutih 1000mods, Villagers of Ioannina City, Acid Mammoth, te Saturday Night Satan i ove cu pamtiti po nabrijanom showu i vrhunskoj atmosferi.
Nisam pogrijesio sto sam se odlucio na ovaj kasnonocni koncert. Niposto.
Kako bi i znao sto propustam da nisam osobno vidio i cuo, a u tom kontekstu tesko je i pisati nekome kako je sve to bilo...
Eto, ja bar pokusam...
Napravio sam pauzu i izisao u toplu i doslovno mirisljivu sibensku noc, na Rivu i fascinantan pogled na kanal Sv. Ante obasjan mjesecinom. A ako to niste dozivjeli toplo preporucam tu osjetilnu senzaciju!
A uokolo po klupama, zidicima, poznatim skalama do Katedrale, mladost i mladost. I to vedra, vesela neka nasmijana, cini mi se rock and roll mladost i nasa i 'fureštska'.
Krasna atmosfera i jos lijepsa slika!
Vracam se unutra, sad vec na kasnonocni koncert, (debelo je prosao jedan u noci) i cekam pocetak benda kojeg sam dugo lovio i nisam ih uspio uhvatiti nikad i nigdje. Zagrepcani. Oformljeni prije 20 godina, 2005e.
-SHE LOVES PABLO
Stoneri, nase gore listovi, sad vec dugovjecan i poznat bend po prvi put u zivotu uzivo.
Slusao sam ih nebrojeno puta a njihova pjesma je bila i zastitni znak, jingla, za promotivni video Bear Stone Festivala. Stvarno sam se cudio kako ih negdje nisam 'odradio' u zadnjih 20 godina...
I stoga mi je uz nagovor Cvika za Grke zaista i ovo bio jedan vazan priorotet udarnog dana SHIPa.
Sto kazati?
Tvrdi, masni, mocni stoner sa uplivima grungea. Tocnije; Alice in Chains i Jerrya Cantrella, koji su im, rekao bi, ociti uzori, a basist im je nosio i majicu.
Nema se tu sto puno pricati. Posteni nastup. Vrucina. Znoj i rock and roll.
Ukratko.
Bas mi je drago da sam odgledao napokon i njih.
Svi ti meni jako dragi stoner bendovi imaju po makar jednu izvanrednu, mocnu, hitoidnu, koncertnu stvar za dovodenje auditorija u ekstazu, poput Vidage od 1000modsa ili Roots to Roots, Devil and Almighty Bluesa ili pak Bright like Morning, Stoned Jesusa da nabrojim samo neke od mnogih, tako i She Loves Pablo imaju I Am The Motor, sa gore spomenute 'spice' za Bear Stone.
Izvanrednu, atmosfernu, meni nevjerovatno srcu dragu stvar.
I koju, jebiga, nisu svirali...
Nevjerovatno. Ocekivao sam je kao zedan, vode. Ali nista. Svoju najbolju stvar nisu odsvirali. Kakva steta! A meni i tuga.
Bio sam zaista vec umoran, na osmom koncertu tog dana i razocarenje sto nisam dobio najdrazu pjesmu pomalo me je iziritiralo.
I neposteno bi bilo da ista drugo napisem, unatoc posteno odradenom koncertu. No ja sam im to, eto, zamjerio i nadam se da cu dobiti uzivo I Am The Motor na nekom drugom mjestu, nekad...
Eto sad mi duguju...
Napustio sam klub, lagano secuci Rivom i onda lagano napustio i preskupi parking, te se odvozio iz Kresimirova grada koji mi je priustio sad vec respektabilnu kolicinu koncerata. Mislim sad vec i vecu od rodnog mi grada cetiri-pet puta vecem, a kulturom petnaest puta manjem.
Jebiga, istina boli. Mene prvoga. Zato i kazem. Ali eto, srecom Šibenik je vise nego blizu, pa dok se stvari ne promjene, ako se promjene ikada, znamo gdje treba poci.
A na SHIP Festival pogotovo. Prorokujem, upotrebljavam bas ovu rijec, da ce ovo biti velika sibenska prica. Samim tim i velika hrvatska prica u godinama sto su red nama. Oba ova dva odradena festivala u ove dvije godine vise nego s pravom, uvjeravaju me u to!
Stoga, SHIP vas zove! Ako mozete nemojte mu se oglusiti, necete pogrijesiti.
SHIP HAPPENS!
|
Los cukar na fritulama! |
 |
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15877 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 23/09/2025 : 00:18:35
|
MOGWAI
16 rujna 2025.
Tvornica, Zagreb
Cinila mi se strasno zanimljivom recenica mog dobrog starog prijatelja Stipe, od prije mjesec-dva dana kad sam ga priupitao da li bi zelio otici na koncert ovih poznatih Škota,koji su, kazem mu; u svom posebnom glazbenom izricaju, i vec sam tada znao da cu njegov odgovor, odnosno komentar upotrijebiti za uvod u ovu recenziju.
A njegova replika je glasila; tko? Mogwai? To su oni dosadni kao proljev...
I tu se negdje krije prava istina o ovom bendu koja balansira po tankoj crti, u ovisnosti s koje strane crte drzite to jest njegujete svoje misljenje, nesto kao na jos tanjoj crti koja dijeli ludilo od genijlnosti ili onoj jos, jos tanjoj a koja jedva razdvaja uzitak onih koji vole i uzivaju u okusu tripica iliti onih koji gaje odvratni prijezir na imenovano jelo.
Nema sredine.
Ili je odlicno, ili ne valja po pisiva boba.
Ja svakako ne znam na kojoj sam strani crte, ali itekako sam u onoj grupi zanesenjaka koji jako stuje ovaj izvanredni post rock, vecinom instrumentalni skotski bend.
A bogme sve su samo ne, predvidivi i ukalupljeni, jer tridesetak godina svirati instrumentalnu glazbu i nije bas cin koji donosi komercijalnu slavu kako i neku veliku dobit. Naprotiv...
A evo, oni i dalje sviraju, voze po turnejama i donose nam novi, friski, prije mjesec dana objavljen The Bad Fire, album.
S kojeg predstavljaju cak 5 pjesama, a ostalih desetak vade kao madionicar svoje eksponate iz sesira, (bilo zive ili ne), uglavnom vas ostavljajuci u iscekivnju i nedoumici da nagadate koje bi to mogle biti pjesme od njih stotinjak iz svih razdoblja benda i sa svih ostalih desetak nosaca zvuka.
A iznenadenja su moguca, kao primjerice raritetna u Zagrebu odsvirana Summer iz 1996e.
I mijenjaju to, svoju setlistu sto ih vec u startu cini jako zanimljivima, bar po skromnom shvacanju potpisnika ovih redova.
A ja eto moram dobro zagrabiti u memoriju da bi se sjetio dobrih i zanimljivih instrumentalnih bendova koje sam odgledao. Recimo Mogwai koji polovicu svog nastupa pune melankolijom a drugu polovicu snaznim i visokim zvucnim zidom, negdje su na pola izmedu pokretne termonuklearne elektrane i reaktora Efrima Menucka i njegovih God Speed Black Emperor, te testiranja sluha i zivaca publike te testiranja statike objekta gdje sviraju, Michaela Gire i njegovih Swansa.
A odgledao sam eto, naklonoscu sudbine i svojom upornoscu sva tri benda.
Ovaj o kom pricam, nekidan, ucinio je od jednog sasvim obicnog, monotonog, radnog utorka pravi glazbeni praznik, vjesto kombinirajuci najtise nesto od negdje, iz neceg, do visina zvucnih kresenda koji cine da dvorana implodira u sebe samu. Ili vi, u sebe same s osobnim, vec kako tko, slikama i osjecajima svojih srdaca ili glava, vec kako vas 'odvozi'.
A to se bas i dogodilo dobrano ispunjenoj Tvornici na bas taj sasvim obicni, bezazleni, dapace bezvezni utorak.
(Inace dojma sam da se sve ove zadnje pute sto sam u Tvornici Kulture, mjesto trazi teskom mukom, a publika je natiskana poput sardina u konzervi, odlazak na WC i sank je nemoguca misija, a karte redovno rasprodane sto pogoduje uvijek istim svercerima pred vratima, s kojima sam imao i ne bas gentlemansku raspravu pred dvoranom)
Bilo kako bilo, Mogwai na svom trecem zagrebackom koncertnom uprizorenju, cetvrtom u Hrvatskoj, a mom prvom, (a inace jubilarnom tristotom stranom koncertu! Moram se malo pohvaliti, za jednog Splicu to je po meni jako jako puno), bili su upravo ono sto im se i stavlja 'na teret', pravi pravcati prvaci post rocka!
Sve ono sto se voli kod ovakve glazbe, mi koji smo tu bili, i dobili smo, tako da razlike s pocetka price mene ne zanimaju. Cak i tesko shvacam i prihvacam da netko tko se iole razumije u glazbu, ne razumije Mogwai.
A opet, stara je ona; svakoj budali njegova zabava!
Bit ce smo mi dole i oni na stageu jos uvijek one iste stare budale koje jedre kontra vjetra, idu kontra utvrdenih opceprihvacenih postulata i jednostavno znamo i osjecamo koliko nam je bilo lijepo. I dobro. I odlicno.
I nama dolje, i njima gore. Uzajamno je to postivanje i zadovoljstvo. Osjeca se koliko i vidi.
Mogwai nisu bas stopostotno instrumentalni bend i ono malo sto su odlucili zabiljeziti od pjevanja po albumima, moze biti uz bok nekima od najkomercijalnijih bendova danasnjice kad bi oni to htjeli.
Tako da sam zeljno iscekivao cijeli koncert, vise od sat i petnaest kada ce i hoce li odsvirati meni krasnu; Ritchie Sacramento sa vokalom...
I vec sam se pobojao, to jest prezalio da nece...
Kad evo je na bisu! (Gdje je jos nisam cuo na drugim setlistama u drugim gradovima)
I moram reci da je to ona tresnja na torti, ili karamela na kupu hasisa, (kad su pitali jednog iz mog kvarta, da sto bi on u zivotu? Brdo hasisa s karamelom na vrhu koju bi pojeo kad ovo drugo popusi, rekao je)
To vam je to.
A Ritchie Sacramento moze uz bok bilo kojeg hita Interpola ili Editorsa, koje sam takoder odgledao s punom pomnjom, i tvrdim ovo pod punom odgovornoscu.
Kraj je ostavljen za epsku Mogwai Fear Satan i to je cinilo ovaj koncert pravim praznikom na radni dan koji ce se dugo pamtiti.
Mogwai su meni osobno tris najboljih i najdrazih instrumentalnih post rock bendova, uz bok irskom God Is an Astronaut te japanskom Monu, koji mi fale u 'kajdanci' a gle davla dolaze bas oboje ove godine u Zagreb!
Bit ce to prilika da potpuno upotpunim svoja saznanja o samom srcu ovakve, ne bas kako sam prije kazao, uobicajene glazbe. I to me iznimno raduje.
Mogwai nakon 14 godina ponovo u Zagrebu, i nadam se da ce sad doci malo brze, bez tolike pauze jer ja cu im ponovo u pohode. Bio ponedjeljak ili utorak. Petak ili svetak. Nebitno...
Izvrsni su!
P.S.
Ovo je takoder vazno napisati.
Kako se inace cesto dogodi u Metropoli, na isti dan su bila dva ozbiljna koncerta u par kilometara razlike. I u takvim situacijama nastupa jos ozbiljnija, bas teska dvojba kamo poci...
(Najgora mi je recimo bila u ozujku ove godine kad su istu vecer nastupali Godsmack u Bocarskom, A Godfathers u Boogalooa, nisam se puno mislio, morao sam to brzo presjeci, jer ove prve nikada nisam gledao, dok sam 'kumove' odradio dvaput, (a oba benda su mi iznimno draga i vazna), i ta se odluka pokazala izvanrednom, posto su mi Godsmack, definitivno kandidati za nastup godine bez konkurencije. (Poslije smo shvatili da smo i njih gledali 99 kao warm up za Black Sabbath, ali to je neka druga prica, pamtimo samo da su bili dobri tad u Munchenu, jer ipak smo cekali najvece ikad; orididi Black Sabbath. Godfatherse sam inace, uspio i treci put vidjeti u zivotu kroz sedmi mjesec tako da je ta odluka bila skroz ok.
Ova o vaganju Mogwaia i The Lemonheadsa u istu vecer, bas i nije bila laka.
Jedva sam se odlucio za Škote, jer je Amer Evan Dando, jedini 'orididi' danas iz benda, najavio sviranje kompletnog Come On Feel the Lemonheads, albuma iz 93e, a to je rekao bi rijetka, raritetna rock zgoda.
Dugo sam vagao...
I ponovo pogodio!
Rekli bi mi u Dalmaciji, imao sam 'špurijus'. Vodio me instikt. (I rijetko me kad iznevjeri)
Jer Evan Dando u Vintageu je napravio nered. I sebi i publici. Od opijata nije mogao pjevati ni svirati. Grijesio je. Ludio, psovao, proklinjao sve i sva. Posvadao se s bendom. Razbio klavijature, i napustio pozornicu nakon pola sata, ciste 'nesvirke'...
Kako su mi ljudi rekli a procitao po izvjestajima.
Sto reci? Tuzno. Jbg. covjek treba pomoc, a mislim se kako je i publika trebala pomoc nakon takvog soka i kurslusa. Uostalom uredno su platili ulaznicu...
Bilo kako bilo, ja sam s Mogwaiem pogodio. I neka!
Ne bi bas volio gledati kako nekad jaki i vazni autori padaju u ponor ludila i samodestrukcije...
Zadovoljstvo lijepe glazbe uzivo mi je nekako puno draze...
Jel da? |
Los cukar na fritulama! |
Edited by - ivanl on 23/09/2025 22:51:22 |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15877 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 27/09/2025 : 15:45:20
|
MODRO I ZELENO
Dodjela nagrade Milan Mladnović
Park Fra Jure Radića, Makarska
Komodno se moze kazati da se manifestacija dodjele nagrade nazvane po legendarnom frontmenu, Alfi i Omegi jos legendarnijeg, sad vec kultnog benda EKV, ustalila i vec sad postala tradicijska.
Nadam se da ce ovako 'punom parom' nastaviti profilirati i predstavljati siroj javnosti manje poznate bendove, a dodjelom glavne nagrade odredeni bend i lansirati u zasluzene visine interesa publike, koje je i zavrijedio ocjenjivanjem strucnog zirija.
A sve to uz jak vecernji program vec afirmiranih bendova uz dodatak proslogodisnjeg pobjednika.
Koncept jednostavan a izvanredan. Tri benda po veceri u dva dana poslije ocjenjivanja prijavljenih bendova iz danas popularno zvano: regiona.
Sve se dogada na datum rodendana Milana Mladenovica, kojem je, (ako to netko ne zna), majka rodena Makaranka i on je kao dijete i mladic nebrojena ljeta provodio u tom gradu.
Nekad ova manifestacija 'padne' na vikend kao ove godine, a vise ce u buducnosti biti obiljezena kroz radne dane, sto ce biti teze, za pretpostaviti je, prema gostima koji ne zive u Makarskoj. Hvala Bogu na malim milostima, meni je blizu.
A vidim, ove godine je bas bilo dosta Purgera koje vidam i srecem cesto uokolo i u njihovom dvoristu, pa sam iskoristio priliku za reci im, da evo nesto napokon i malo juznije, pa da i oni 'pruze korak' i naprave koji kilometar...
Salu nastranu, Makarska je u rujnu prekrasan grad lisen prevelike guzve turista i iako nema jakih stranih imena, line up 'regionalaca' sasvim je dobar razlog za naci se na Milanov rodendan u biseru Dalmacije.
Ove godine su sve premjestili u park blizu hotela Osejava, jer je ima biti 'buka' smetala stanarima u srcu mjesta na centralnom trgu, gdje se sviralo krajem proslog ljeta.
Sto se mene tice, takoder prekrasna lokacija a moze i vise svjeta stati. Pa i ako ostane ovdje bit ce to sjajno!
Ono sto vrijedi naglasiti na ovoj manifestaciji nisu festivalske satnice vec puni koncerti kao sto bi bilo da bendovi sviraju samostalno.
Prvi su izisli na scenu rijecki FIT, koji je za pravo govoreci izisao na scenu davne 1985e kao i mnogi rijecki punk bendovi i dajuci sebi ime po negdasnjem gelu za kosu; FIT.
Kako je bilo tih i takvih bendova u Rijeci tog doba 'na tone', Fit se okrece puno komercijalnijem zvuku kad su upoznali Ivana Fece Firčija, tad bubnjara bas EKVa i on im uzima produkciju pod svoje. (I u subotu im je bas on svirao bubanj) Po njegovom odlasku u Ameriku, upravo im Milan Mladenovic osobno pomaze pri snimanju albuma sto u produkciji a sto i sviranjem gitare.
Da ne duzim Fit koji je trebao poci putem uspjeha u bivsoj Jugi, upravo se raspadom iste, raspada i sam.
Clanovi se razilaze i rade kojekakve glazbene projekte u zemlji i svijetu.
Ovo u Makarskoj je jedan takav reunion.
Odmah da naglasim nikada nisu bili moj 'đir' i nisam ih ni slusao ni pustao doma ni u drustvu, ali nisi bio Rijecanka ili Rijecanin dostojno tog imena ako nisi slusao veliki hit Macka. To znam. I pamtim. Meni je tu uvijek bilo prevec komercijale da bi se ozbiljnije pozabavio s njima. Ni njihova obrada Blondie hita Hanging On The Telephone, nije mi tu puno pomogla prema prihvacanju, njih, kao dobrog benda.
Takav i je bio i nastup. Rekao bi, tko voli dobro je.
A dobili su vise nego pristojih sat i pol.
Letu Stuke, grupa iz Sarajeva je druga po redu i vrsnjaci su po godini osnutka, rijeckom Fitu. Samo godina razlike ih dijeli. Dino Saran je to uradio 1986e, a povezuje ih i raspad po nestajanju bivse drzave. S tim sto Letu Stuke nisu u tom periodu imale jaci komercionalni uspjeh vec samo malobrojne poklonike njihovih demo snimki koji su im posjecivali isto tako malobrojne koncerte.
Ali ponovno uspostavljanje Letu Stuke, pri povratku Dine iz Zagreba u BiH, rezultira potpisivanjem za Menart i snimanjem istoimenog albuma 2005e, te potom i osvajanje regionalne publike najvise u BiH te Hrvatskoj a i snimanjem jos tri albuma pod 'dirigentskom palicom' Dine Šarana.
Ovo takoder nije bio neki bend koji bi mene opcinio ili obuzeo u dostatnoj mjeri, no primjecivao sam sporadicno 'zicu' za dobar tekst recenog frontmena i tekstopisca.
Nisam ih nikada odgledao u zivo i nije to cak ni lose bilo u Makarskoj. Za moj ukus su prevec tromi i staticni na pozornici, a jebiga ako sviras rock and roll s porukom i stavom, (kojih kazem ne manjka u Dina), onda bi i scensko ponasanje trebalo imati minimum rock snage i moci, a ne da izgledas kao slagerski bend ljetne pozornice. Mislim da i prateci bendovi Severine i Maje Suput imaju vise energije.
A svirali su cak skoro dva sata.
Nesto sam i izgubio od programa jer sam po Rivi trazio nesto za gasenje zeravice craftica i gemista, no nigdje mi nisu dali komadicak mesa ma karticu...jbg a zivimo u 2025oj sto me je bas iziritiralo. Na kraju su mi ispekli dvije tunine fete u bublici u Fish delish i meni je to bilo bolje, (oprostite mi na ovoj igri rijeci), od Šarana i Štuka.
Iako me je supruga ispljucala, da sto sam joj to donio i tko je ikad vidio hamburger od tunjevine. Jbg...
Neka isto je meni to bilo fenomenalno, s nekom zamjesanom majonezom. I jedini su mi, osim toga primili karticu.
Posto je sve kasnilo i proteglo se vec prevec u noc, slijedeci bend je imao tek nesto vise od cetrdesetak minuta za svoj repertoar, jer se u ponoc mora sve ugasiti.
Kakva steta!
A zbog njih smo i dosli...
LHD!
Sad bi svima trebalo biti vec jasno da pod ova tri slova svira najbolja basistica ikad, ovih prostora pa i sire, Lada Furlan Zaborac! Sa svoja dva kompanjona iz bivseg sisackog a svijetskog benda; Bamby Molesters. Minus prebjeg, ako se tako uzme, Dalibor pavičić, koji sad radi neku drugu pricu sa staro-novim kompanjonom Chrisom Eckmanom.
No ipak su se neki u publici koji poznaju minuli rad recene trojke pitali, zasto su Bambi Molesters promjenili ime...
A mnostvo ovu postavu pojacanu s jos jednim gitaristom, Svenom Pavlovicem, bivsim studijskim glaznenikom a sad punopravnim clanom LHDa, uopce nije ni cula nikad.
Sto je takoder steta.
Ali to je tako, zvuk Dinkove gitare koji je jedinstven i vise nego originalan u sirem smislu, sve je samo ne komercijalan. (Covjek inace sam sebi radi i prepravlja gitare i pojacala, sto daje taj jedan genijalni pucketavi surf zvuk)
No nas nije bilo briga u tom trenutku za povijest benda i objasnjavanje o njoj, za to svi imaju vikipediju. (Valjda tamo pise o njima) Onoliko koliko smo mogli u tom kratkom vremenu uzivali smo u novim stvarima s recentno izdanim albumom Summer Is Over, te sa onoliko koliko se moglo starih uspjesnica. A bilo je fenomenalno! Izvanredno kao i uvijek. Ma ja bi Ladino hendlanje basa mogao gledati danima. I isto toliko ga slusati...
Koliko god sam ih puta gledao i u Splitu, Rijeci, Zagrebu...nije mi dosta.
Ovo sam vec rekao a ponavljat cu dok mogu; Lada bi bez ikakvog problema mogla odmah zasvirati u Pixiesima kao peta po redu basistica!
Predobar bend koji zasluzuje epitet, svjetski a nasi, koji su skovali tako dobro i jako nasi susjedi.
Top svirka, i steta sto je morala biti ugasena, 'utrnuta' zbog gradskih propisa o nocnom odmoru. Zaboga ja bi se vise nego kvalitetno odmorio s jos sat vremena njihovog 'rokanja'. A to i jest bas to, energije ne manjka tijekom cijelog nastupa. A davno vec sam i shvatio da im ni tekst ne treba, sto je ono, bas raritet. Ne da nisu dosadni, vec naprotiv izvanredno su zanimljivi bez pjevanja.
Dobro su protresli Makarsku!
A samo da napomenem da nisam zbog 'lude glave' dosao sutra na ponovno testiranje beogradskih KOIKOI, koji su me istresli iz patika nedavno u Sibeniku. Ako su tamo rasturili u 40 minita festivalske satnice, mogu misliti koji je to raspasoj bio u nekih sat i pol.
Steta. Bas sad zalim. I ide mi na dusu, jer odavno nisam dobio toliko intezivne dobre energije koliko od ovo cetvoro Srba iz Beograda. Moram ih podhitno ponovo negdje odgledati. Steta ove bliske prilike i zgode...
A za Modro i Zeleno na 21 rujan, na Milanov rodendan, samo rijeci hvale. Svaka cast!
(Jos samo da se moze platiti karticom, bilo bi kako spada. No to je stvar grada a ne festivala. A kad smo kod grada, nekidan tijekom SHIP festivala orobilo me je u Sibeniku sa po dva ipo Eura po satu parkinga, a bio sam skoro dva dana, pa racunajte... a znate li koliko je sat na makarskoj Rivi? Cetiri Eura! Pa gustajte... )
Ali sve u svemu, i vec izbjeci taj dan glupilo nogometa u mom gradu, je bonus ipo!
A opet, sve je dobro sto se dobro svrsi...
|
Los cukar na fritulama! |
Edited by - ivanl on 27/09/2025 17:47:14 |
|
|
|
BeaGea
Advanced Member
4285 Posts
Member since 29/04/2020 |
|
|
Topic |
|
|
|
Recenzije koncerata
